Sretan Dan žena želim svim čitateljicama Neb_uloze, uz prigodan tekst kojim predstavljam jedan od najintri-gantnijih ženskih likova u europskom stripu.

SAŽETAK

Predstavljam vam proslavljenu Tardijevu heroinu ADÈLE BLANC-SEC. Obdarena neovisnom i osebujnom osobnošću Adèle nas vodi u središte tajanstvenog svijeta (u kojemu Pariz zauzima istaknuto mjesto) čudovišta i drugih zagonetnih bića, nudeći nam uzbudljive pustolovine.

Prvi omnibus sadrži sljedeće naslove:

Adèle i zvijer
U sumrak Belle Époque oživljeni i telepatski kontrolirani pretpotopni pterodaktil terorizira Pariz, vlasti su uznemirene i zbunjene, a misteriozna Adèle Blanc-Sec kuje planove kako se okoristiti ovom apsurdnom zbrkom.

Demon s Eiffelova tornja
Priča započinje tamo gdje je prethodna stala, no zaplet je još jezovitiji i neobičniji od prethodnoga te uključuje neobičnu skulpturu asirskog demona Pazuzua, urnebesno lošu kazališnu predstavu o posljednjim danima Babilona kojoj je zagarantiran fantastičan uspjeh i fanatičnu sektu štovatelja drevnoga božanstva čija je nakana kugom, s vrha Effelova tornja, izazvati kraj svijeta kakvog poznajemo.

Ludi učenjak
Humorno i napeto poigravanje motivom ludog znanstvenika karakterističnim za filmove “B” produkcije iz prve polovice 20. stoljeća suprotstavlja Adèle naučniku koji svojim kolegama preotima odmrznutoga i oživljenoga pračovjeka kako bi uz pomoć njega stvorio nepobjedivu vojsku koja će ovladati svijetom.

O AUTORU

Jacques Tardi, ilustrator i autor stripova, rođen je 1943. godine u Valenceu. Diplomirao je na umjetničkim akademijama u Lyonu i Parizu, a stripove je počeo crtati 1969. godine za franko-belgijski časopis Pilote, prvo ilustrirajući kraće scenarije Jeana Girauda i Sergea de Beketcha, a potom politički triler Rumeur sur le Rouergueprema scenariju novinara Pierrea Christina.

Tardi je posebno sklon realizaciji strip-adaptacija literarnih djela književnika poput Louis-Ferdinanda Célinea, Jean-Patricka Manchettea i Léoa Maleta. Najpoznatiji je po kreaciji serije fantastičnih pustolovina proto-feministice Adèle Blanc-Sec, ciklusu adaptacija romana Léoa Maleta, čiji je centralni lik privatni detektiv Nestor Burma kao i po nizu anti-ratnih stipova C’était la guerre des tranchéesLe trou d’obusPutain de Guerrekoji su snažno inspirirani traumatičnim iskustvima njegova djeda u Prvom svjetskom ratu.

Njegov najambiciozniji poduhvat su četiri dijela realizirana prema romanu Jeana Vautrina i posvećena Pariškoj komuni Le cri du peuple.

O ADELE BLANC-SEC

Neobične pustolovine Adèle Blanc-Secprvi su put osvanule u bordoškim novinama Sud-Ouest, 25. siječnja 1976. godine. Strip-table objavljivane tijekom tjedna realizirane su u crno-bijeloj tehnici, a one tiskane za vikend sjajno je kolorirala Anne Delobel. Nimalo ne čudi da se Tardi, koji je već stekao popriličan ugled kod čitatelja i kritičara, ranijim stripovima Adieu BrindavoineLa Fleur au fusilLe Démon des glaces, odlučio svoju novu kreaciju objavljivati u dnevnim novinama i u nastavcima jer je sam strip snažno inspiriran bogatom tradicijom francuskih popularnih literarnih i filmskih feljtona koje autor obožava, te čiju formu kasnije u karijeri u raznim djelima više puta imitira.

Prva epizoda serijala Adèle i zvijer, kasnije kompilirane u strip-album temelji se na pomalo kaotičnom i bizarnom zapletu što se zbiva tijekom sumraka francuske Belle Époque, a u čijem su središtu oživljeni pterodaktil pod telepatskom kontrolom koji terorizira Pariz, mlada Édith Rabatjoie i atraktivna negativka Adèle Blanc-Sec. Naracija je munjevita, obrati neprestani, izdaje i podvale, zasjede i prevrati obilati, humor suh i sarkastičan; sve na oduševljenje brojnih čitatelja, a još i više urednika nakladnika Castermana koji je strip naručio od Tardija. Autor, na početku, nije bio posebno zaineresiran za njegovu realizaciju, a još ga je više iritirao programski urednički uvjet da središnja uloga bude dodijeljena protagonistici. Sedamdesete, doba snažnog zamaha feminizma, iziskivale su veći broj junakinja u stripu pa se od Tardija tražilo da kreira neku vrstu prototipa pustolovne i neovisne heroine čija će se neobičnost posebno isticati u razdoblju kada se žene još nisu uspjele izboriti za svoja prava, jednakost i vidljivu ulogu u društvu. Na samom početku priče Tardiju se činilo kako bi to trebala biti provincijalka Édith Rabatjoie, koja ima vlastite planove vezane za zagonetnog pterodaktila, no u jednom se trenutku, kako se to ovom autoru često zna dogoditi kad ne crta po nečijem predlošku, naracija otela kontroli, a zaplet je kidnapirala odvažna, hladnokrvna, proračunata i neovisna Adèle Blanc-Sec. Njezina drskost, prezir prema autoritetu i amoralna spremnost da učini sve što je potrebno kako bi ostvarila svoje ciljeve šarmirala je Tardija i čitatelje na sličan način na koji su to ranije činili legendarni literarni negativci francuske književnosti Fantomas i Arsène Lupin. Rabatjoieova je do polovice epizode pala u drugi plan prepuštajući kontrolu dominantnoj Adèle.

Nakon uspjeha prve priče, druga epizoda serijala Demon s Eiffelova tornjaodmah je objavljena u formi albuma u serijama u Castermanovu časopisu À suivrejoš iste godine. Narcija se nadovezuje na prethodnu i još je bizarnija i kompleksnija od nje te uključuje egzotičnu skulpturu asirskog demona Pazuzua, urnebesno lošu kazališnu predstavu o posljednjim danima Babilona, fanatičnu sektu štovatelja drevnoga božanstva čiji je cilj kugom srušiti suvremenu civilizaciju i poslovično nesposobne pariške drotove. Neki od protagonista, poput komično nekompetentnoga pariškog policijskog inspektora Caponija i pustolova Simona Flageoleta, opet će osvanuti u novom zapletu, no Adèle suvereno gospodari kao središnji lik serijala.

U trećoj epizodi, Ludi učenjak, Tardi se poigrava motivom ludog i odmetnutog znanstvenika karakterističnog za filmove “B” produkcije iz prve polovice 20. stoljeća suprotstavljajući Adèle naučniku koji svojim kolegama otima odmrznutoga i oživljenoga pračovjeka kako bi uz njegovu pomoć stvorio nepobjedivu vojsku koja će ovladati svijetom.

Neobične pustolovine Adèle Blanc-Secizuzetno je samosvojan, zabavan, otkačen i duhovit serijal koji, u doba kada je nastao, kao i danas, svojom gotovo nadrealističkom naracijom i atmosferom drastično odskače od standardne europske strip-produkcije. Razlozi za to su mnogobrojni, prije svega uvjetovani Tardijevim razbarušenim talentom. Njegovu Adèle kritičari i teoretičari vide, prije svega, kao neku vrstu nasljednice dviju eminentnih ženskih likova u francuskom stripu: Bécassine, koju smatraju prvom nacionalnom strip-junakinjom (nastala je 1905. po scenariju Jacqueline Rivière, a crtao ju je Joseph Pinchon) i Barbarelle(kreirao ju je 1962. Jean-Claude Forest). To je nedvojbeno, no druge su dvije žene – jedna fikcijska, a druga stvarna i neraskidivo povezana s onom prvom – drastično su više inspirirale Tardija u formiranju Adèlina karaktera.

To je lako čvrsto argumentirati i obrazložiti. Tardi je pasionirani ljubitelj francuskih serijala, bilo da se radi o literarnim serijalima objavljivanim u dnevnim novinama (velikani francuske literature otac i sin Dumas svoje su romane objavljivali u nastavcima u novinama i časopisima; pustolovine Ponson du Terrailova Racomboleatiskane su u časopisu La Lune i drugima, niz romana o FantomasuP. Souvestrea i M. Allaina izlazio je u mjesečnim sveščicama što su nudili kolporteri i kiosci, baš kao i M. Leblancovi krimići o Arsèneu Lupinu) u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća ili o filmskim serijalima iz pionirskog razdoblja pokretnih slika, za koje je vrhunski majstor bio redatelj Louis Feuillade. Sam Tardi u mnogim je razgovorima odavao posebnu počast brojnim serijalima koji su izuzetno utjecali na njega još od dječačkog doba pa sve do njegove stvaralačke karijere. U nekoliko je prilika svoju naklonost novinskim i filmskim serijalima iskazivao kroz svoje radove pa je inzistirao da se dio pustolovina Adèle i Nestora Burme (kojega je crtao po predlošcima romana Lea Maleta) objavi u faksimilima što su oblikovani kao novinski umetci namijenjeni feljtonima i serijalima.

Prateći ovu liniju, očevidno je kako su na razvoj Adèlina lika snažan utjecaj za Tardija morali imati filmski vamp Irma Vep iz Feuillade čuvenog filmskog serijala Vampirite prelijepa i beskrajno talentirana glumica umjetničkog pseudonima Musidora, koja je utjelovila negativku u serijalu.

Poster za film Les Vampires

Musidora, jedinstvena i egzotična ljepotica, koja je kao utjelovljenje Irme Vep nedvojbeno imala važnu ulogu u formiranju vizualnog identiteta supkulturnog pokreta “darkera”, svojim je fascinantnim i neukrotivim karakterom svakako morala značajno utjecati na Tardija (koji – kao ljubitelj Feuilladeovih serijala – zasigurno zna sve o njoj) pri kreaciji lika Adèle. Rođena kao Jeanne Roques, od majke feministice i oca radikalnog socijalista, umjetničku karijeru počela je romanom koji je s petnaest godina napisala na nagovor svoje dobre prijateljice Sidonie-Gabrielle Colette, dobitnice Nobelove nagrade za književnost, s kojom je nastupala u pariškim kazalištima. Iako je prvo nastupila u filmu Les miseres de l’aiguille Ralpha Clamoura 1914. godine, ubrzo je postala nezamjenjivom muzom slavnoga filmaša Louisa Feuilladea. Pod umjetničkim pseudonimom Musidora (na grčkom “dar muza“) nastupa u njegovom mega-serijalu Les Vampires koji se snima 1915. i 1916. godine. Serijal od deset epizoda, čija je dužina varirala od 30 minuta do sat vremena, o novinaru koji, po cijenu života, nastoji raskrinkati organiziranu razbojničku skupinu Vampira kritika je sasjekla, no komercijalni uspjeh i gledanost – u doba ratne depresije – nadišli su čak i raniji Feuilladeov uspjeh, serijaliziranu ekranizaciju kultnog Fantomasa iz razdoblja 1913. – 14.

Musidora se u serijalu prvi put pojavljuje u trećoj epizodi kao Irma Vep (anagram za vampira), plesačica u noćnom klubu koja po nalogu vođe bande, Velikog vampira, pokušava ubiti junaka, novinara Philippea, a skončat će u samom finalu serijala od ruke Philippeove vjerenice.

Treba odmah istaknuti kako je jasno da je sama Musidora nedvojbeno imala značajnu ulogu u kreaciji i razvijanju lika Irme Vep koju je uobličila kao mračnu, amoralnu i kobnu vamp-ženu bez savjesti. Sama Musidora se u javnosti – čak i prije nastanka serijala – pojavljivala izuzetno blijede puti, našminkana teškom egipatskom šminkom baziranoj na ugljenu, odjevena u pripijenu, crnu egzotičnu odjeću koja je pomalo podsjećala na provalnički kostim ili u otmjenim muškim odijelima. Samosvjesna, pustolovna i neobuzdana Musidora se nije zadovoljila samo ulogom muze muškim kreatorima, već je karijeru proširila na režiranje deset nadrealističkih filmova te pisanje nekolicine scenarija i romana.

Ne treba sumnjati kako je priča o Jeanne Roques kao i persona Musidore, koju je ova briljantna, buntovna i neovisna umjetnica konstruirala za sebe kao glumicu, a kasnije rafinirala za ulogu Irme Vep bila dobro poznata Jacquesu Tardiju u doba kada je kreirao lik svoje protagonistice Adèle, a brojne karakterne (prezir prema autoritetima, kompetitivna konkurencija muškarcima, samostalnosti i odlučnost često tumačena kao amoralnost) te fizičke sličnosti (bujna i neobuzdana kosa koju Adèle i Musidora često skrivaju strogim frizurama i šeširima) sugeriraju kako je Musidora / Irma Vep svakako morala biti jednaka ili čak veća inspiracija autoru nego li pomalo amorfne i ne naročito upečatljive strip-heroine Bécassine i Barbarella.

Knjigu NEOBIČNE PUSTOLOVINE ADÈLE BLANC-SEC OMNIBUS 1 // ISBN 978-953-264-266-7 // FORMAT 28 X 21 cm // BROJ STRANICA  144 // BOJA // MPC 159,00 KN možete naručiti direktno od izdavača BOOKBLOBE – STRANA KNJIŽARA D.O.O. // HORVATOVAC 100 // 10000 ZAGREB // E-MAIL [email protected]