NAPOMENA: SPOILER ALERT – Ovaj tekst može sadržavati elemente koje čitatelj ne želi doznati prije susreta s djelom. Imajte to u vidu kod čitanja.

Corto Maltese naći će se, krajem 1921. godine na otoku Rodu gdje slijedi tragove, razasute u bilješkama njegova pokojna prijatelja baruna Corva, što bi ga trebali dovesti do dnevnika lorda Bayrona koji krije mapu s lokacijom golemog blaga Aleksandra Makedonskog. Sljedeći drevni “put svile” kroz Tursku i centralnu Aziju namjerio je pronaći skriveno blago te istodobno osigurati slobodu svom omrznutom prijatelju Rasputinu, zarobljenom u zloglasnom zatvoru, usred pustinje, s neobičnim imenom “Zlatna kuća Samarkanda”.

FABULA, TEME I MOTIVI

Na koncu snolike pustolovine u Veneciji, Corto Maltese naći će se – zahvaljujući vratima koja vode na “zamamna mjesta i u druge priče” što postoje na tri magične lokacije tog grada – na otoku Rodu koji je pod talijanskom i fašističkom kontrolom. Slijedeći bilješke pokojnog prijatelja baruna Corva, mornar se upušta u potragu za memoarima lorda Bayrona koji su skriveni “negdje pod mjesecom iznad džamije Kawalki”. Zapisi sadrže mapu na kojoj je obilježena lokacija skrivenog velikog blaga drevnog vojskovođe Aleksandra Makedonskog.

Tek što pronađe rukopis prijeti mu uhićenje od kojeg ga spašava Turčin što ga je zamijenio za stanovitog Timura Ševketa. Odvodi ga na tajni sastanak nacionalista čiji je misija ujedinjenje svih turskih zajednica razasutih Malom Azijom, s ciljem formiranja velike, neovisne i moćne turske države. Da to ostvare namjeravaju se susresti s generalom Enver-pašom, koji nastoji osigurati vodeće mjesto u panturskom pokretu. Corto prisutne ne uspijeva uvjeriti kako on nije Timur Ševket te shvaća da negdje u ovom području postoji netko tko mu je dvojnik te je zabrinut jer praznovjerja govore kako susret s dvojnikom može rezultirati smrću. 

Mornar se lukavstvom izvuče s neobična sastanka te u domu prijateljice Kasandre proučava rukopis i mapu što ju je pronašao na krovu džamije. Drevni zemljovid pokriva gotov cijeli “put svile” što se proteže, kroz Malu Aziju, od Europe do dalekog istoka. Prijatelj ga upozorava da se kloni Ševketa koji je opasna profesionalni revolucionar te ga upućuje da, u potrazi, pomoć potraži od derviša u Ciliciji.
Na putovanje brodom kreće s Narcisom, Kasandrinim bratom, ali zbog oluje su primorani pristati prije odredišta u Tarzu te nalete na turske vojne dezertere koji su zarobili neobičan par: Marriane i XXX, pripadnike putujuće glumačke družine. Turci ih drže taocima, a kad ih Corto pokuša osloboditi spozna da su ga i odmetnici zamijenili sa Ševketom. Mornar uspije spasiti samo Marriane te konačno stiže u Adanu, u siječnju 1922. godine. Tamo pristupa derviškoj školi u kojoj se raspituje mogu li mu pomoći da oslobodi svog prijatelja Rasputina, utamničenog u groznom zatvoru što ga zovu ”Zlatna kuća Samarkanda”. Iznenada počne halucinirati te se, tijekom bunila, susreće sa svojim dvojnikom za kojeg misli da je Ševket, no dvojnik ga uvjerava da su njih dvojica zapravo jedno. Potom mu u san ulazi Rasputin, a kasnije se pokaže da tu neobičnu halucinaciju zapravo istodobno dijele Corto u Adanu i Rasputin u svojoj tamnici, gdje očekuje da ga mornar spasi.

Francuski vojnici, u sastavu internacionalnih snaga što nastoje očuvati stabilnost u izuzetno nemirnoj regiji, napuštaju Ciliciju jer je očigledno da se mir neće moći održati, ali Corto odbija poći s njima jer se sprema poći u suprotnom smjeru, prema Vanu. Tada susretne zakrabuljenu i naoružanu ženu koju prepozna, a ona se zbog toga razbjesni i rani ga. Dok traži gdje će zbrinuti ranu ponovo na njega nalete turski nacionalisti iz Roda, koji ga još uvijek drže za Ševketa. Njihovom vođi potajice objasni da je u potrazi za golemim blagom te sklapa savez koji će zajednički realizirati kad se susretnu u Samarkandu. 

Marriane, koja se zaljubila u Corta, odvodi ga u kazalište gdje se igra predstava karađoz, specifičan maloazijski oblik kazališta sjena, te otkriva kako jedna od marioneta neobično nalikuje Rasputinu. Dok, iza pozornice pokušava doznati o čemu se zapravo radi, sukobi se s golemim boksačem iz kazališne trupe koji ga nokautira. Dok je u nesvijesti ponovo mu se objavljuje Rasputin. Budi se u kamionu s kurdskim vojnicima koji ga iskrcaju na željenom odredištu. Tamo od starca Zoraha traži pomoć da prođe kroz Azerbejdžan i Perziju, a starac zauzvrat traži da sa sobom povede armensku djevojčicu, čiji su roditelji poginuli u masakru, do ruskog dijela Armenije. Corto i starac upadaju u nevolju sa skupinom turskih vojnika koji linčuju skupinu jezidskih heretika, a mornar uspijeva pobjeći ukrcavši se u limuzinu u kojoj ga čekaju Marriane i njegova zagonetna zakrabuljene prijateljica iz starih dana. Konačno se razotkriva ono što mornar već zna: maskirana žena je njegova negdašnja protivnica Venexiana Stevenson. Armenska djevojčica ostaje talac vođe turskih nacionalista s kojim je Corto sklopio pakt o podjeli blaga.

Istodobno, u “Zlatnoj kući Samarkand” Rasputin upoznaje generala Ševketa za kojega vjeruje da je Corto Maltese koji glumi turskog časnika kako bi ga oslobodio. Ševket ga uvjeri u to tko je zapravo te mu ponudi izbor: može preuzeti mjesto vojnog instruktora u armiji Enver paše, s činom kaida, ili biti smaknut. Za Rasputina izbor je jednostavan.

Na putu kroz Perziju, Corto i njegove pratilje padnu u ruke sekte “starca s planine”, koji nose ime “asasina” jer puše drogu hašiš. Pripadnici sekte odvode ih u svoje skrovište, utvrdu Alamut, koje zateknu pustom. Tamo ih uhite pripadnici ruske pogranične Crvene armije koji ih žele strijeljati kao uhode, no Corto uspije odigrati jedinstven adut: telefonom uspostavlja vezu s ruskim vlastodršcem Staljinom što ga je upoznao u Anconi 1907. godine. Kratak telefonski razgovor osigura njemu i dvjema ženama siguran prolaz za Krasnovodsk odakle se planiraju prebaciti u Karifistan.
 
U isto vrijeme Rasputin obučava Enver pašine trupe u utvrdi nedaleko Baldžuana u Tadžikistanu te upoznaje osobno Enver pašu, koji je i sam svjestan da nema izgleda u nadolazećem srazu s moćnom Crvenom armijom. Zapovjednik turskih nacionalista, koji je sklopio pogodbu s Cortom da mu preda armensku djevojčicu za blago, pristupa Ševketu te mu odaje cijelu spletku, a ovaj ga ustrijeli te Rasputinu povjeri djevojčicu da ju ovaj preda Cortu Malteseu. Rasputin se razveseli kad čuje da je Corto u blizini, no još više vijestima o skrivenom blagu. Djevojčica se razljuti, pogodi ga kamenom u glavu i onesvijesti. 
 
Deset dana kasnije Rasputin se budi u društvu Corta Maltesea, Marriane i Venexiane Stevenson. Doznaje da je Ševket, s armenskom djevojčicom, pobjegao pred nadolazećom ruskom vojskom, a Corta je obvezao na sastanak blizu afganistanske granice gdje će mu dijete predati u zamjenu za informaciju o lokaciji blag. Enver pašino uporište napadnu sovjetski vojnici pa se Corto i prijatelji u metežu bitke moraju probiti iz obruča. Ulove ih turski vojnici, koji ih namjeravaju smaknuti kao dezertere, ali Marrianina odvažnost ih spasi. Prije nego li će pobjeći Corto se suoči s Enver pašom koji se priprema za odsudni juriš u kojem će poginuti.
 
Dok planiraju napuštanje razrušene Enver pašine utvrde Corto doznaje da je Venexiana trudna pa se Marriane ponudi ostati s njom ako njih dvojica krenu u potjeru za Ševketom kako bi od njega povratili otetu armensku djevojčicu. Mornar i Rasputin uspijevaju ući u trag Ševketu i njegovoj družini, no Corto strahuje od konačnog sraza zbog proročanstva da susret s dvojnikom donosi smrt. Te noći Ševket sanja susret s Cortom ili Corto sanja da se suočio sa Ševketom ili je to njihov zajednički san, a Rasputin kreće u akciju. Potajno uđe u Ševketov tabor te ga smakne. Pri tome je i sam ranjen, ali ga Corto spasi.
 
Kad se Rasputin oporavi, njih dvojica u pratnji male Armenke pronalaze pećinu u kojoj je skriveno Aleksandrovo blago koje ugledaju samo na trenutak, pri svjetlu žigice, a kad uspiju upaliti fitilj od papira nađu se u golemoj i pustoj podzemnoj komori. Kada pronađu izlaz iz pećine susreću britanske vojnike koji patroliraju afganistanskom granicom. Cortu i Rasputinu dvoje jesu li u podzemlju doista, na trenutak, vidjeli golemo blago ili im se to samo pričinilo jer su ga silno željeli vidjeti. Corto zaključuje kako blago svakako postoji, ali ga je nemoguće pronaći u labirintu njihovih dvojbi…
 
SPECIFIČNOST I ZNAČAJ DJELA
 
Oslobodivši se u grafičkoj noveli Bajka o Veneciji konvencionalnih okvira stripovske naracije, Hugo Pratt nastavlja postmodernistički istraživati mogućnosti medija sekvencijalnog pripovijedanja u slikama. Autor je strip Zlatna kuća Samarkanda ponovo, kao i ranije djelo U Sibiru, sazdao od povijesnih činjenica i niza historijskih ličnosti, drevnih legendi, brojnih klasičnih literarnih motiva i vlastitih opsesija.
 
Već prva stranica (tabla) stripa predstavlja pravu malu revoluciju u mediju stripa. Klasični strip svojom grafičkom sekvencijalnom prirodom (kadrovi koji slijede jedan za drugim denotiraju vremensko-prostorno jedinstvo i vremensko-prostorni tijek) podleže određenim zakonitostima pripovijedanja. Bijeli prostor između dva kadra stripa (uvriježeni američki termin za taj prostor je “gutter”, a koji se može prevesti terminom “žljeb”) omogućuje kreatoru stripa manipulaciju vremensko-prostornim tijekom naracije, a tu manipulaciju, koja je dio konvencije stripovske naracije, korisnik / čitatelj stripa tako i očitava ili raspoznaje. Upravo taj zajednički “pristanak” na konvenciju omogućuje da se u stripu rabi vremensko-prostorna elipsa ili prikaz paralelnih radnji (trenutni prijelaz – između dva kadra koji slijede jedna za drugim – u drugi vremenski tijek i na drugu lokaciju).

Prva stranica stripa Zlatna kuća Samarkanda poigrava se upravo s ovom stripovskom narativnom konvencijom. Prethodna pustolovina Corta Maltesea, Bajka o Veneciji, završava kadrom protagonista, što stoji na pragu vrata u dvorištu u Veneciji, i zahtijeva (od tog magičnog mjesta koje simbolizira autoritet kreatora da upravlja svim aspektima vlastite kreacije, bez obzira na vremensko-prostornu logiku) da napusti ovu priču i uđe u neku drugu. Njego zahtjev je ispunjen na prvoj stranici stripa Zlatna kuća Samarkanda: u vremenskom kontinuitetu koji se direktno i neposredno nastavlja na prethodni “trenutak” iz prethodnog stripa čitatelj Corta Maltesea “zatiče” u novom prostoru i novoj priči što se detektira kroz prvih dvanaest kadrova u kojima se, kroz svojevrsna vizualna “pretapanja”, smjenjuju eksterijeri Venecije (iz prethodne priče) i Roda (iz priče koja upravo započinje). Ova revolucionarna ekspozicija koja čitatelju signalizira magičnu trenutnu promjenu lokacije u neposrednom vremenskom kontinuumu jasno ukazuje da autor napušta uvriježenu sintaksu stripa te se upušta u dotad nepoznato područje u kojem autor / narator prestaje biti pouzdan, konvencije pripovijedanja više nemaju vrijednost fiksiranih pravila “dogovorenih” između autora i korisnika, a granice medija postaju fluidne.

Tematski, Zlatna kuća Samarkanda koncipirana je kao klasična pustolovna naracija, no u pitanju je tek temeljni okvir koji autor koristi za poigravanje s brojnim motivima neuobičajenima za strip. Motiv iznevjerenog očekivanja prisutan je jednako, čak i više nego li u drugim djelima zrelog Prattovog opusa. Dok Corto u stripovima U Sibiru i Bajka o Veneciji uspijeva, barem privremeno, dosegnuti blago kao objekt svoje žudnje (u prvom slučaju carsko zlato mu izmakne prevarom, u drugom magični dragulj postaje tek jedan element bajke koji gubi na važnosti kad ga protagonist pronađe) u ovoj priči Aleksandrovo blago se u konačnici realizira kao opsjena te se, u materijalnom smislu, ne može dosegnuti jer je izgubljeno u labirintu osobnih dvojbi o prirodi realnosti.

Priroda realnosti propituje se dodatno u motivu dvojnika, često zastupljenom u literaturi i filmu. Corto Maltese je u Zlatnoj kući Samarkanda više nego li u ostalim pričama suočen s pogibelji jer mu, u ovom slučaju, opasnost ne prijeti izvana – ili samo izvana – već je najveća prijetnja za opstanak protagonista kao “junaka” naracije sraz sa samim sobom, suočavanje i razotkrivanje vlastite prirode što uvijek može imati katastrofične posljedice. Autor, čiji ironični stav prema pripovjednim konvencijama, poput herojstva i heroja, ali i ostalih narativnih konvencija, je izražen u gotovo svim njegovim djelima, posebno u cijeloj sagi o Cortu gdje neprestano, kroz lik glavnog protagonista, cinično propituje uvriježene i banalizirane pripovjedačke motive, posebno se u ovom djelu poigrao s “glavnim junakom” pa se Corto, iz straha, nikad ne suoči sa svojim dvojnikom već to prepušta svom prijatelju / neprijatelju Rasputinu kojeg je, kroz cijelu sagu, jednostavno tumačiti kao “drugu (mračnu) stranu iste kovanice”.

Sam Pratt potvrđuje ove teze izjavom kako Corto zapravo nije glavni lik ove priče već je to Rasputin. Koliko god Corto Maltese bio ikoničan lik, prijemčiv najširem čitateljstvu jer objedinjuje karakteristike klasičnog romantičnog junaka (upravljanje vlastitom sudbinom: sam si je urezao liniju sreće u dlan; individualizam, pravednost koja proizlazi iz vlastitog sustava moralnih normi, lakonska nemarnost prema pogibelji, ciničan stav prema autoritetima itd.), zapravo je – kroz cijeli opus – Rasputin, koji se pojavljuje u dvije trećine svih mornarovih pustolovina, najintrigantniji karakter u kolopletu živopisnih (stvarnih i izmaštanih) likova. Karakterno posve nepouzdan, samoživ, razuzdan, pohlepan, pohotan, rob vlastitih baznih nagona Rasputin predstavlja stvarni i potpuni kontrast protagonistu i junaku. Istodobno, proučimo li pobliže njegove karakteristike (upravljanje vlastitom sudbinom, individualizam, pravednost koja proizlazi iz vlastitog sustava moralnih normi, lakonska nemarnost prema pogibelji, ciničan stav prema autoritetima itd.) postaje jasno da su one posve jednake onima koje “krase” romantičnog junaka, ali su samosvjesno neobuzdane u odnosu na društvene konvencije kojima protagonist svojevoljno podliježe. Shodno tome, Rasputin je zapravo Corto koji si ne dopušta da ga socijalne konvencije sputaju, a Corto je Rasputin kojeg osjećaj dobrog ukusa, decoruma, priječi da oslobodi svoju punu i pravu prirodu. Rasputin je, drugim riječima, Corto Maltese “pušten s lanca” nepisanog društvenog ugovora koji ljudskom rodu omogućuje funkcioniranje u civiliziranom okruženju. S druge strane, Corto Maltese je, ako se stvari konzekventno sagledavaju, tek licemjer, maneken socijalnih normi, frazom – junak našeg doba.

Kroz sve priče, sve zajedničke pustolovine, Rasputin je, naizgled, “side-kick”, manje vrijedan partner i pobočnik glavnog junaka. U stripu Zlatna kuća Samarkanda, uloge su donekle obrnute: Corto Maltese, koji navodno traga za blagom vojskovođe Aleksandra, zapravo traga za svojom “tamnom stranom”, Rasputinom koji je – po prvi put – obuzdan utamničenjem u zatvoru iz kojega nema bijega. Opasnost da će njegova prava priroda ostati zarobljena za sva vremena nagoni Corta na djelovanje, a potraga za blagom je tek konvencionalno opravdanje za akciju. Kroz pustolovinu, ova su dva lika neraskidivo povezana, ako ne u realnosti, a onda – svakako – kroz snove koje dijele. Tim je intrigantnija pojava Ševketa, protagonista koji svojom idealiziranom pojavom predstavlja isključivo izvanjski odraz dvojnika glavnom liku, no karakterno je i moralno korumpiran na način na koji to Cortova “tamna strana”, Rasputin, nikad nije bio. Iako Rasputin, iz pustolovine u pustolovinu, neizostavno prijeti Cortu Malteseu kako će ga – iz ovog ili onog razloga – ubiti, Corto nema razloga strahovati od Rasputina jer zna da se tako što ne može dogoditi. Dapače, brojne su situacije u kojima Rasputin spašava mornarov život, često riskirajući vlastiti, čak i onda kad to za Rasputina znači ozljedu ili gubitak planirane dobiti od nekog pothvata. Razlog je jasan: jedan bez drugoga nemaju smisla.

Cortov strah od susreta s dvojnikom postaje time puno jasniji: on ne strahuje od praznovjerja da susret s dvojnikom uzrokuje smrt već se smrtno boji da će mu susret s dvojnikom osvijestiti slutnju da je tek šuplji autorski konstrukt koji kontrolirano djeluje u skladu s društveno sankcioniranim pravilima. Samo Rasputin posjeduje, u Prattovu kreativnom univerzumu, potpunu moralnu i spiritualnu slobodu djelovati u skladu s vlastitim instinktivnim uvjerenjima. Zato je samo Rasputin dovoljno hrabar suočiti se s Cortovim dvojnikom: on je jedini (uz Pratta) koji poznaje i prihvaća pravu Cortovu dvojnu prirodu. Upravo je taj dvostruki (Corto / Rasputin) labirint osobnosti ono što obojici onemogućuje da, iz pustolovine u pustolovinu, dosegnu svoj konačni cilj, a tako ih, i u ovom slučaju, priječi da dosegnu Aleksandrovo blago koje za njih – zbog njihove prirode, kao i kontradiktorne prirode njihova odnosa – može ostati tek opsjena.

Zamagljene granice stvarnosti i iluzije, zbilje i mašte, jave i sna još je jedan od ključnih motiva ovog djela. Snovi i noćne more, halucinacije izazvane narkoticima, ozljedama ili tjeskobom prelijevaju se bez omeđivanja iz kadra u kadar te čitatelj često ne može isprva razaznati radi li se o snu ili stvarnosti unutar nečega što je fikcijska, izmaštana, forma stripa. Protagonisti si često postavljaju pitanje sanjaju li ili su budni, potom sanjaju li vlastiti san ili nečiji tuđi, a u konačnici i jesu li oni uopće stvarni ili su dio nečijeg sna. Autorov ironični stav prema vlastitom djelu ovdje je posebno naglašen, ponajviše jer izražava njegovu vlastitu intimnu dvojbu o tome je li on autor koji upravlja protagonistima u njegovu djelu ili su protagonisti ti koji autoru diktiraju tijek zbivanja što će sačiniti konačno djelo.

NAZIV DJELA: Zlatna kuća Samarkanda
AUTOR: Hugo Pratt
VRSTA I TIP DJELA: Strip
BROJ STRANICA: 176
FORMAT: 21 x 28 cm, tvrdi uvez, kolor
ORIGINALNI NAZIV DJELA: La casa dorata di Samarcanda
JEZIK IZVORNIKA: Francuski predgovor, talijanski tekst grafičke novele
PREVODITELJ: Lana Tomerlin (francuski) i Nebojša Radić (talijanski)
UREDNIK: Nebojša Radić
DATUM OBJAVLJIVANJA: Svibanj 2020.
NAKLADA: 500 primjeraka
MALOPRODAJNA CIJENA: 189,00 KN