NAPOMENA: SPOILER ALERT – Ovaj tekst može sadržavati elemente koje čitatelj ne želi doznati prije susreta s djelom. Imajte to u vidu kod čitanja.

U Sibiru je Hugo Prattov povijesno-pustolovni strip oblikovan kao grafička novela.

Godine 1919., Azija je utonula u kaos. Upravo iz tog meteža, iskrsnut će osobe koje će se istaknuti suludim pothvatima. Bez sumnje, najpoznatiji od njih je barun von Ungern-Sternberg. Nije li, upravo zbog susreta s njim, Hugo Pratt poslao Corta Maltesea u Sibir?

SPECIFIČNOST I ZNAČAJ DJELA

U Sibiru je svakako najspektakularnija Cortova pustolovina, najambicioznija i najzrelija kreacija u prebogatoj karijeri Huga Pratta.

Cortova epopeja što ju je Pratt započeo 1967. godine stripom Balada o slanom moru, u talijanskom časopisu Sgt. Kirk, i nastavio crtajući za francuski magazin Pif Gadget dvadeset i jednu kraću priču, doživjela je kulminaciju u sibirskoj avanturi. Ona kao da je sublimirala svu Prattovu pripovjedačku i artističku kreativnost, fascinaciju poviješću, opčinjenost egzotičnim lokacijama i nebrojene literarne i filmske utjecaje što su ga formirali kao najvažnijeg autora stripa svih vremena. Crtao ju je tri godine, od 1974. do 1977. godine, za talijanski magazin Linus posvećujući minucioznu pažnju kompleksnom zapletu zasnovanom na historijskim okolnostima i živopisnim povijesnim ličnostima, kreirajući upečatljive i višeslojne likove s životnim, često kontradiktornim, motivima i strastima, posvećujući posebnu pažnju realističnosti fizionomija, krajolika i interijera, odjeće, vojnih obilježja, oružja, zrakoplova te naročito intrigantnih oklopljenih vlakova – u crtanju kojih mu posebno pomaže prijatelj, konstruktor Guido Fuga – što u bjelini sibirske pustinje istodobno evociraju grandiozne prapovijesne dinosauruse i moćne ratne brodove ne pučini beskrajnog bezbojnog mora.

Iako Prattov Sibir zadržava temeljni okvir klasične pustolovne priče, koja podrazumijeva konfrontaciju protagonista i antagonista, pod jakim je postmodernističkim utjecajem pa su i razdjelnice dobra i zla, obrisi junaka i negativaca nejasni i zamagljeni. U atmosferi i karakterizaciji stripa osjeti se stalno prisutan utjecaj tema i motiva špageti vesterna, s temama i motivima moralne ambivalencije svih sudionika, bez obzira doživljavaju li ih čitatelji pozitivcima ili negativcima. Ta se dvojakost neizostavno propituje u svim Prattovim djelima, ali ponajviše u onim pustolovinama Corta Maltesea gdje se pojavljuje Rasputin. Ludi Rus je, naravno, u Sibiru u svom ambijentu, no cijeli niz drugih likova, neki posve sporedni, ovoga puta toliko su plastični i životni

Gotov da se i ne mogu pobrojati utjecaji i inspiracije koje su nadahnule Pratta u radu na sibirskoj avanturi.

Panoptikum povijesnih i fiktivnih ličnosti “većih od života” ovdje je doista prebogat.

Admiral Aleksandar Vasiljevič Kolčak (1874. – 1920.) bio je admiral Ruske carske mornarice, vojni zapovjednik i polarni istraživač. Rodio se u Petrogradu, školovao se u mornaričkoj akademiji te u mladosti služio vojsku na dalekom istoku, u Vladivostoku. Nakon što se vratio u Rusiju, 1900. godine pridružuje se ruskoj polarnoj ekspediciji Eduarda Tolla. Dvije godine kasnije, nakon brojnih teškoća, uspijeva se vratiti u Rusiju dok su njegove kolege nastavile put prema sjeveru gdje su nestali. Kočkak je sudjelovao u još dvije arktičke ekspedijcije koje su tragale za nestalim istraživačima te je zavrijedio odlikovanje Ruskog geografskog društva i nadimak “Polarni Kolčak”. Borio se u Rusko-japanskom ratu (1904. – 1905.) kao kapetan nekoliko ratnih brodova, polagao je mine koje su potopile japanski razarač i zapovijedao artiljerskom obrano Port Athura gdje je ranjen i zarobljen.

Nakon rata vratio se u Rusiju i sudjelovao u obnovi ruske carske flote, a tijekom Prvog svjetskog rata brzo je napredovao do pozicije vice-admirala, najmlađeg u ruskoj mornarici, i zapovjednika Crnomorske flote. U veljači 1917. godine našao se u Petrogradu kad započinje februarska revolucija te se uključio u novoformiranu vladu u kojoj se sukobljavaju predstavnici buržoazije, zainteresirani za kontinuitet carske vlasti, i revolucionarni socijalisti, među kojima su najutjecajniji komunisti. U ožujku 1917. car Nikola II. je abdicirao, a vlada – na čelu s Kerenskim – jedva upravlja državom neuspješno ratujući na frontama razbuktalog Prvog svjetskog rata. Kerenski je admirala uputio u Ameriku da izvijesti Kongres o stanju na Bosforu, no Kolčak se ubrzo prebacuje u Japan, a kada u listopad bukne boljševička revolucija pokušava se priključiti savezničkim snagama koje podržavaju Bijelu gardu i kontrarevolucionare u građanskom ratu protiv komunističkih prevratnika. Po britanskom nalogu vraća se u Rusiju gdje uskoro postaje članom Sibirske provizijske vlade, a tijekom 1918. godine, kad Britanci organiziraju državni prevrat, preuzima praktički diktatorske ovlasti u novoj vladi i zapovjedništvo nad bijelogardejskom vojskom. Admiral je odmah napravio ogromne ustupke saveznicima (S.A.D., Velika Britanija, Francuska i alijansa država) kako bi dobio njihovu novčanu i materijalnu potporu, no nikad ih nije uspio posve pridobiti jer su se interesi raznih država, uključujući Kinu i Japan, sudarali na tromeđi Mandžurije, Mongolije i Sibira.

Iako je imao početnih vojnih uspjeha u sukobima s Crvenom armijom, nepoznavanje ratovanja na kopnu, razmimoilaženja između brojnih političkih i vojnih frakcija u njegovoj armiji, nevoljkost svih saveznika da ga podupru neposrednim djelovanjem i jak gerilski pokret otpora ubrzo je Kolčaka odveo u defanzivu. Tijekom 1919. godine sovjetske su snage krenule u snažan prodor, odbacujući admiralove trupe duboko u Sibir. Uzmičući transsibirskom željeznicom zaglavio je nedaleko Irkutska, u prosincu 1919., gdje je doznao da se vlada ponovo promijenila i dala ga smijeniti. Ostavljen bez izbora admiral odstupa s položaja i prepušta kontrolu nad svojim preostalim jedinicama svom konkurentu atamanu Grigoriju Mihajloviču Semjonvu koji je na dalekom istoku mogao računati na jaku podršku Japanaca.

Kolčak je računao kako će mu Britanci osigurati zaštitu, no ovi su ga predali Revolucionarnom komitetu koji ga je, nakon isljeđivanja, osudio na smrt. Strijeljan je 7. veljače 1920. godine, a njegovo truplo je bačeno u rijeku Angaru. Kad su admiralovi vojnici doznali njegovu sudbinu počeli su se (s obiteljima ih je bilo oko trideset tisuća) povlačiti prema Čiti, sjedištu Kolčakova nasljednika atamana Semjonova. To je pakleno putovanje od dvije tisuće kilometara, u brutalnim zimskim uvjetima i temperaturama što su ponekad dosezale -40o celzijusa, koje je od tristo i pedeset tisuća preživjelo tek nešto više od dvadeset tisuća ljudi, nazvano Velikim ledenim sibirskim maršem i simbolično predstavlja kraj postojanja kontrarevolucionarne strukture koja se mogla suprotstaviti sovjetskoj dominaciji.

Kolčaku je stalni konkurent bio Grigorij Mihajlovič Semjonov, bijelogardejski general pukovnik. Rođen je u Bajkalskoj regiji, na istoku Sibira, 1890. godine. Otac mu je bio burjatskog mongolskog podrijetla pa je Semjonov uz ruski sjajno govorio mongolski i burjatski jezik. Stupio je u rusku vojsku 1908. godine, a nakon vojne akademije proslavio se ratujući protiv njemačkih i austro-ugarskih snaga u I. svjetskom ratu. Usprkos tome, zbog svog podrijetla, uvijek je bio autsajderom u elitističkoj nomenklaturi carske vojske pa nije neobično da mu je tijekom rat najbolje odgovaralo društvo još jednog otpadnika, baruna Ungern-Sternberga s kojim je uzaludno pokušao organizirati regimentu sirijskih kršćana za rat protiv Turaka.

Nakon Oktobarske revolucije pobunio se protiv nove vlasti, no poražen je i primoran izbjeći u Harbin. Uz pomoć Češke legije uspijeva zauzeti dio Transbajkalske regije gdje zavodi krvavu strahovladu koja jedva da se razlikovala od masovnog razbojništva. Zahvaljujući podrijetlu, i obilatoj podršci japanskih vlasti, polazi mu za rukom oformiti imaginarnu “Veliku Monglosku državu” s ciljem objedinjavanja brojnih regija dalekog istoka. Provizijska vlada bijelogardejaca dodjeljuje mu zapovjedništvo vojskom čemu se admiral Kolčak, u početku, oštro protivio, no morao je na kraju Semjonova imenovati zapovjednikom vojne oblasti Čita. To je oportunistički Burjat iskoristio da se proglasi atamanom, vrhovnim zapovjednikom bajkalskih kozaka, kako bi mogao efikasnije rovariti protiv admirala koji je zapovijedao cijelom sveukupnim vojnim snagama Bijelih.

Kad je kolabirala Kolčakova sibirska vlada admiral nije imao izbora nego li svoje ovlasti prenijeti na Sejmonova čije se uporište nalazilo još dalje na istoku. Atamanova brutalna vladavina konačno se zgadila i Japancima pa su ga oni, kad je dogovoreno povlačenje Japanskog ekspedicijskog korupua, ostavili na cjedilu da sam ratuje protiv trasbajkalskih partizana i Crvene armije zbog čega je Semjonov, na kraju, 1921. godine bio primoran posve napustiti sovjetski teritorij te se preko Harbina i Nagasakija prebacio u Sjedinjene Države, no tamo se nije uspio duže zadržati jer su ga vlasti sumnjičile za zločine protiv američkih sudionika Ekspedicijskog korpusa. Kad se vratio u Kinu ponovo je postao marionetom japanskih vlasti stalno uzaludno planirajući mobilizaciju izbjeglih Rusa i Mongola uz čiju bi pomoć svrgnuo sovjetsku vlast.

Sovjetski padobranci su ga uhvatili tijekom invazije na Mandžuriju. Smaknut je 1946. godine.

Najživopisnija povijesna ličnost s važnom ulogom u Prattovu sibirskom epu je ekscentrični i krvožedni barun Roman Fyodorovich von Ungern-Sternberg kojem su nadjenuli nadimke “ludi baruni” i “krvavi barun”.

Rođen 1886. godine u Gracu, pripadao je baltičko-njemačkom plemstvu duge i znane loze. Klasično obrazovan, tečno je govorio njemački, francuski, engleski, ruski i estonski. Dok je još bio dječak obitelj mu se preselila na golemo imanje u Estoniji gdje se majka preudala, a barun je vrlo rano počeo demonstrirati uznemirujuće psihopatske karakteristike. Egomanijak koji je sve smatrao inferiornima sebi, bio je nasilan prema drugoj djeci i sadist prema životinjama. Nekontroliran i brutalan do te mjere da mu je prijetilo sramotno izbacivanje iz srednje škole, roditelji su rješenje pronašli prijavivši ga u rusku vojsku. Iako njemačkog i estonskog podrijetla von Ungern-Sternberg bio je vatreni rusofil. Poslan je na istočno bojište gdje je bjesnio Rusko-japanski rat. Nema naznaka da se u srazu, koji je loše pošao za Rusiju, naročito istaknuo no plemićka mu je titula garantirala određena odlikovanja i počasti. Barunov psihološki profil posve se zamračio zbog traume što ju je izazvala ruska revolucija 1905. godine tijekom koje su se estonski seljaci brutalno obračunali s velikim brojem njemačkih plemenitaša koji su eksploatirali njihovu zemlju. Von Ungern-Sternbergovo imanje do temelja je spaljeno što je u baruna izazvalo dodatnu patološku mržnju prema potlačenima i siromašnima.

Sljedeće je godine upućen u časničku školu u Petrogradu gdje je službovao kao običan kadet. Već tada je počeo iskazivati opsesiju prema okultnom. Zainteresirao se za budizam i tibetansku filozofiju. Kombinirajući svoju izvornu luteransku vjeru, budističke principe i opskurnu ezoteriju razvio je vlastiti konfuzan i nevjerojatan svjetonazor i religijski princip što mu je kasnije dobro došlo jer su ga zbog njegovih ekscentričnih i opskurnih vjerovanja Mongoli stali smatrati “Bogom rata”, svojevrsnom reinkarancijom Džingis-kana.

Nakon školovanja upućen je, po vlastitom zahtjevu, u kozačku regimentu stacioniranu u zabačenom istočnom Sibiru jer ga je oduševljavao nomadski i ratnički način života Mongola i Burjata. Tamo je bio na zlu glasu zbog opijanja i svadljiva karaktera. U jednoj je tuči zaradio ružan ožiljak od sablje na licu, a mnogi vjeruju da ga je isti žestok udarac u glavu otjerao u potpuno ludilo. Dok su drugi časnici zazirali od neuravnoteženog Ungerna, Mongoli i Burjati su njime bili oduševljeni zbog jahačke sposobnosti, lude odvažnosti i vještine u rukovanju oružjem. Na vlastiti je zahtjev, 1913. godine, prebačen u rezervni vojni sastav jer je namjeravao pridružiti se mongolskom pokretu za nezavisnost od Kine. Nadređeni su ga u tome spriječili i smjestili ga u konzularnu službu u Khovodu u zapadnoj Mongoliji odakle je 1914. godine pošao u Galiciju kako bi se uključio u rat protiv Austrijanaca. Kao konjički časnik sudjelovao je u velikom broju ratnih operacija, od kojih su se mnoge odigravale u neprijateljskoj pozadini, tijekom kojih je stekao brojna odlikovanja i reputaciju odvažna, ali mentalno neuravnotežena ratnika koji nije znao za strah. Usprkos slavi morao je odležati dva mjeseca u vojnom kazamatu jer je u svađi udario nadređenog časnika, nakon čega je – 1917. godine – prebačen na kavkasko ratište da se bori u sukobu s Otomanskim carstvom. Rušenje cara posebno je teško palo vatrenom monarhistu von Ungern-Sternberg koji je revoluciju doživio kao sam kraj Rusije. U to je vrijeme upoznao vatrenog antikomunistu, kapetana Grigorija Semjonova s kojim je pokušao u djelo provesti suludi plan regrutacije Asiraca, izbjeglih pred turskim genocidom, u elitnu borbenu jedinicu. S barunom Asirci su uspjeli ostvariti nekoliko manjih pobjeda nad turskim snagama što je Semjonovu dalo ideju da u Sibiru oformi sličnu jedinicu Burjata. Vlada Aleksandera Kerenskog amenovala je plan pa se dvojac zaputio u Sibir.

Nakon Oktobarske revolucije obojica su se svrstali na stranu Bijelih kako bi ratovali protiv revolucionara. Odmah su se proslavili jer su s petoricom kozaka, na željezničkoj postaji u Mandžuriji, blizu kineske granice, razoružali i zarobili tisuću i petsto vojnika naklonjenih revolucionarnim vlastima. Tamo su zasnovali svoje uporište pripremajući se za nadolazeći rat. Oportunist Semjonov znao se kod provizijske vlade izboriti za značajan položaj, a prijatelja je imenovao zapovjednikom vojnih jedinica u Dauriji. Njihova su se ekstremna, često posve nerazumna, gledišta značajno razlikovala od političkih planova Bijelih i pragmatičnih planova njihova zapovjednika admirala Kolčaka. Semjonov je, u dobroj mjeri, bio tek vrlo moćan razbojnik kojeg su podržavale japanske vlasti, a von Ungern-Sternberg se zanosio snovima o ponovnoj uspostavi ruskog carstva koja je bila posve nerealistična.

Ipak, na baruna se moralo računati jer je postizao pobjedu za pobjedom nad revolucionarnim vojnim jedinicama u Hailaru i Daurij pa mu je Semjonovo dodijelio čin general-majora i povjerio formiranje mongolskih i burjatskih jedinica. Von Ungern-Sternberg se utvrdio u Dauriji i osnovao Azijsku konjičku diviziju, a pokrajinom je upravljao sa sadističkim užitkom.

Kad je Crvena armija, 1920. godine, porazila admirala Kolčaka i primorala ga da zapovjedništvo prepusti atamanu Semjonovu koji se pred boljševicima morao povući u Mandžuriju von Ungern-Sternberg je odbio poslušnost prijatelju namjeravajući sam osvojiti Mongoliju. Svoju je Azijsku konjičku diviziju usmjerio prema mongolskom glavnom gradu Urgi (danas je to Ulan Bator) koji je bio pod kontrolom kineskih okupacijskih snaga. Napad na grad završio je katastrofom za baruna koji se morao povući kako bi svoje trupe obnovio Mongolima što su tražili samostalnost.

Bogd-kan, duhovni i sekularni vođa Mongola, potajno je podržavao Ungernovu namjeru da protjera Kineze i osigura neovisnost mongolskom narodu. Barun je ponovo krenuo u osvajanje mongolskog glavnog grada. Nakon što su uspjeli zauzeti nekoliko kineskih uporišta u predgrađima Urga barun je uputio specijalnu postrojbu Tibetanaca, Mongola i Rusa da iz kućnog zarobljeništva u centru grada izbave Bogd-kana koji je potom prebačen na sigurno u samostan Manjušri. Barun von Ungern-Sternberg potom je nastavio osvajati grad sve dok nije protjerao kineske okupatore koji su pretrpjeli goleme gubitke dok je Azijska konjička divizija u sukobu izgubila tek šezdesetak ljudi.

Bogd-kan

U veljači 1921. godine Bogd-kan se vratio u glavni grad gdje je okrunjen kao vladar. Ludi barun nagrađen je titulom kana, a Semjonov mu je, za osvajanje grada, dodijelio čin general-pukovnika. Mongolija je proglašena neovisnom monarhijom, a neobuzdani se Ungern pod utjecajem Bogd-kana prometnuo u čuvara reda u glavnom gradu u kojem je čak pokušao uvesti niz ekonomskih reformi. Nije se miješao u državničke poslove, ali njegova je tajna policija kojom je zapovijedao Leonid Sipailo (barun će kasnije izgubiti povjerenje u njega i dati ga smaknuti) vršila egzekucije diljem zemlje. Drži se kako je von Ungernova Azijska konjička divizija, u kojoj je služilo čak šesnaest nacionalnosti, uključujući Tibetance i Japance, postala obrascem za razvoj buduće mongolske nacionalne vojske.

Boljševici su namjeravali izvršiti invaziju na novu i neovisnu Mongoliju koja više nije bila pod kineskom kontrolom i u tu su svrhu razvili strategiju partizanskog ratovanja kako bi oslabili i porazili von Ungern-Sternbergovu Azijsku konjičku diviziju. Barun je uzvraćao slični gerilskim upadima u Sibirske regije pod kontrolom Crvene armije vjerujući kako će tamo potaknuti kozake i Mongole na pobunu. Sovjetska vlast već je čvrsto kontrolirala cijelo područje, a nova i mekša ekonomska politika ujedinila je lokalno stanovništvo u potpori boljševicima pa je barunov plan propao.

Crvena armija bila je brojnija, dobro uvježbana i opremljena što je samouvjereni von Ungern ignorirao pa je do nogu potučen 13. lipnja 1921. godine, a Crvena armija i mongolske komunističke jedinice osvojile su, bez otpora, mongolski glavni grad.

Ipak, “ludi barun” se nije imao namjeru predati već je, tijekom ljeta, okupio sve ljude Azijske konjičke divizije, nekih tri tisuće duša, s namjerom da osvoji Transbajkaliju. Računao je na podršku atamana Semjonova i japanskih jedinica, ono – na kraju – prepušten je sam sebi. Konjicom se brzo probio duboko u sovjetski teritorij, ostvario nekoliko manjih pobjeda, a onda shvatio da je njegova ofenziva loše pripremljena te da im se približavaju goleme snage Crvene armije pa se odlučio na povlačenje. Njegovi su ljudi računali da će se povući i povezati s jedinicama atamana Semjonova u Mandžuriji, a kada su shvatili da von Ungern ima druge planove te da namjerava, iz Tuve, nastaviti pružati otpor boljševicima u Mongoliji počeli su planirati pobunu. Prvo su ubili braunova zamjenika general-majora Režukina, a dan kasnije su pokušali izvršiti atentat na von Ungern-Sternberga. To je bio kraj njegova zapovjedništva konjičkom divizijom koja se raspala u jedan dan. Gerilska jedinica sovjetske armije zarobila ga je 20. kolovoza. Kratko i spektakularno suđenje 15. rujna okončano je izvođenjem pred streljački stroj iste noći.

Teško se domisliti živopisnijem ratniku no što je to bio barun Roman Fyodorovich von Ungern-Sternberg pa nije neobično da ga je Pratt, svakako morao uvrstiti među protagoniste sibirske sage iako “ludi barun” uopće nije dio zapleta koji se odnosi na carsko zlato.

Sükhe-Bător
Žang Cuo-lin

Među ostalim stvarnim povijesnim ličnostima što igraju važnu ulogu u Prattovoj grafičkoj noveli treba spomenuti Sükhe-Bătora (Damdin Sükhbaatar, osnivača Mongolske narodne stranke i vođu mongolskog partizanskog pokreta koji je ratovao za neovisnost Monoglije), dok je jedan od ključnih negativaca, general Čang, inspiriran kineskim gospodarom rataŽang Cuo-linom (Zhang Zuolin), još jedan priprosti razbojnik kojeg su kaotične povijesne okolnosti i nezajažljive ambicije dovele do pozicije osvajača Pekinga i vojnog diktatora Kine 1927. i 1928. godine.

Sporedni lik satnika Nine kreiran je prema popularnom talijanskom kantautoru Nini Ferreri, vojvotkinja Marina Seminova nedvojbeno je inspirirana legendarnom glumicom Marlene Dietrich, posebice njezinom ulogom u filmu Shanghai Express iz 1932. godine, a iz istog je filma preuzeto (malo modificirano) ime Shanghai Lily za lik Šangaj Li, pripadnice Kuomitanga koja neprestano manipulira Cortom i Rasputinom tijekom lova na zlato.

Marlene Dietrich I Anna May Wong u filmu Shanghai Express (1932.)

Koliko je Hugo Pratt truda, vlastite osobnosti i emocija unio u ovo jedinstveno djelo može se dokučiti iz činjenice da je pronašao načina za elegantnu posvetu svom djedu Eugeniu Genaru čiju poemu o voljenoj Veneciji Corto recitira dok ih ophodnja Azijske konjičke divizije privodi barunu von Ungern-Sternberg:

”Kad, moja Venecijo,
Na tvoje krovove
Veličanstveno sunce
Svoje zrake prospe
Kažem ti,
Voliš li usporedbe,
Da činiš se poput bezbrižne djevojke.”

Kad ga Rasputin pita o čemu razmišlja, Corto odgovara: “ O Eugeniju Generu, pjesniku venecijanskog narječja. U ovim trenutcima mi je samo to na umu.”

Evo i malog kurioziteta za one koji pate od gotovo neuočljivih detalja: upravo iz stihova pjesme je lako razaznati je li nakladnik poštovao želju Huga Pratta da se grafička novela U Sibiru prevodi s talijanskog jezika, a ne s francuskog. Naime, francuski je izdavač, čiji prevoditelj stripa s talijanskog jezika na francuski nije bio upoznat s talijanskim narječjem iz regije Veneto, na kojem je napisana Generova pjesma, pa ju očigledno nije uspio prevesti u relativno kratkom roku potrebnom da se materijal pripremi za objavljivanje u magazinu Pif Gadget, te je poemu Prattova djeda zamijenio, samoinicijativno, pjesmom Arthura Rimbauda.

Budući su svi nakladnici, u cijelom svijetu, pa tako i u bivšoj Jugoslaviji, i – kasnije – u Hrvatskoj i Srbiji strip na vlastiti jezik prevodili iz francuskog izdanja, suprotno autorovim uputama, u njihovom je prijevodu sadržana upravo “alternativna” Rimbaudova pjesma jer većina urednika uopće nije bila upoznata s razlikom između originalnog talijanskog teksta što ga je napisao Pratt i arbitrarne “intervencije” francuskog prevoditelja. Trenutno – koliko mi je poznato – samo dva izdanja stripa U Sibiru na svijetu sadrže originalnu Generovu poemu, u skladu s željom Huga Pratta: talijansko izdanje i izdanje nakladnika Bookglobe.

Iako je Prattov zaplet stripa U Sibiru historijski utemeljen pažljiv čitatelj može razabrati kako je prava kreativna iskra ovog izuzetno ambicioznog djela drevni mit o Jazonu i Argonautima u potrazi za zlatnim runom. U grčkoj mitologiji zlatno runo potječe od krilatog ovna Krizomala te predstavlja simbol kraljevskog autoriteta, baš kao što je zlatna riznica bivšeg ruskog cara Nikole II – koja se sastojala od zlatnih poluga, ali najvećim dijelom od zlatnika s likovima ruskih vladara – za Bijele kontrarevolucionare predstavljala otjelotvoren simbol kontinuiteta ruske carske vlasti koji im je osiguravao legitimitet u borbi protiv boljševika.

Brojni drugi odjeci drevnog mita mogu se razaznati u prebogatoj narativnoj struji slojevite Prattove priče. Corto Maltese je moreplovac, baš kao što je to i Jazon postao kad se uputio ukrasit runo, sibirske stepe analogne su morskom prostranstvu, a oklopljeni vlakovi brodovima kakav je bio Argo, brod kojim je Jazon plovio sa svojom družinom.

Prattova djela, iako se radi o stripu, od najranijih radova, a posebice od stripa Balada o slanom moru dosljedno su odlikuje književnim karakteristikama, bilo da se radi o temama, motivima, sadržaju, narativu, introspektivnoj analizi psihologije karaktera ili likovnom izražaju pa njegovo djelo Gianni Brunoro u eseju Corto come un romanzo definira kao “nacrtanu književnost”. Kraće epizode pustolovina Corta Maltesea, njih dvadeset i devet, realiziranih početkom sedamdesetih godina za časopis Pif Gadget, mogu se, u toj paradigmi, očitavati kao “novele” ili pripovijesti, dok U Sibiru, prvo dugo djelo (stotinu stranica) kreirano nakon tog perioda posjeduje sve odlike zrelog, kompleksnog i višeslojnog romana s brojnim motivima, bogatim sadržajem i sjajno uobličenim likovima.