PRIJEDLOG ZA PRIJEVOD:

Specijalizirao sam se za objavljivanje stripova, ali da nisam…

Ova rubrika ima za cilj upoznati vas sa svjetskim knjigama, stripovima i drugom vrstom djela koja (još) nisu dostupna kod nas, a za koja vjerujem da ih je važno pokušati približiti domaćoj publici.

Jack Fairweather: Dobrovoljac (Volunteer, Custom House, 2019.)

Danas obilježavamo Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Slučajno ili ne, samo nekoliko dana ranije sam se zainteresirao za knjigu Dobrovoljac, Jacka Fairweathera. Prikaz što sam ga pročitao u Guardianu me ponukao da potražim odgovor na pitanje što može nagnati savršeno normalnog čovjeka, s koliko-toliko realističnom šansom za preživljavanje 2. Svjetskog rata, da se prijavi dobrovoljno poći u same ralje pakla na Zemlji – u nacistički koncentracijski logor Auschwitz. U konačnici, čitajući ovu uvjerljivu, uzbudljivu i dramatičnu knjigu, doznao sam mnogo više od toga, ali jedan i definitivna odgovor na ono što me je najviše zanimalo nisam pronašao.

Witold Pilecki bio je poljski konjički časnik koji se pokretu otpora priključio nakon što je vojska čiji je pripadnik bio rasformirana kad je njegova domovina fatalno pokleknula pred njemačkom blitzkrieg invazijom (naziv munjevitih napada oklopnim vozilima i mehaniziranom pješadijom zapravo su smislili zapadni novinari kako bi dočarali brutalnu brzinu suvremene osvajačke strategije koja je tehnologijom i brzinom lomila slabije opremljene i naoružane branitelje) u ljeto 1939. godine. Krajem rujna, samo dan prije nego li se Varšava predala nacistima, počela se plesti razgranata i kompleksna mreža satkana od vojnika i civila koja je nacionalni pokret otpora Poljska podzeman država iz koje je formirana Domovinska armija koja je aktivno sudjelovala u oslobađanju zemlje.

Školovani i karijerni konjički časnik koji je rat iskusio tijekom poljsko-sovjetskog sukoba 1919. – 1920. godine, Pilecki je kao rezervist već stekao temeljne obavještajne vještine te je nakon kapitulacije svoje vještine stavio na raspolaganje domovini sudjelujući u formiranju jedne od prvih ćelija organiziranog otpora okupatoru pod imenom. Tajna Armia Polska koja je ubrzo inkorporirana u Poljsku podzemnu državu. Do njih su u ljeto 1940. godine počele dopirati glasine o koncentracijskom logoru što su ga nacisti uspostavili na temeljima starog poljskog armijskog tabora kod mjesta Oświęcim, a ime germanizirali u Auschwitz. Informacije o logoru su bile oskudne te se, u početku, vjerovalo kako se radi tek o kampu za zarobljene poljske vojnike i pripadnike pokreta otpora, ali istodobno je lokalno stanovništvo javljalo kako se s druge strane zidina i žičanih ograda odigravaju nezamisliva zvjerstva.

Pilecki je svom zapovjedništvu izložio da će namjerno dopustiti da ga njemački vojnici zarobe kao pripadnika pokreta otpora kako bi dospio u konclager Auschwitz radi prikupljanja informacija i formiranja obavještajne mreže među zarobljenicima. Samo osoba čija hrabrost graniči sa zdravim razumom mogla je osmisliti takav nevjerojatno odvažan plan. Witold je znao da su dvojica njegovih ratnih drugova, među rijetkima koji su preživjeli Wojna obronna 1939 roku (poljski nazivali za kratko i tragično razdoblje dok su se još uspijevali vojno oduprijeti njemačkim osvajačima), kasnije zarobljena i otpremljena u misteriozni logor, no od njih – kao i brojnih drugih – više nije bilo nikakvog glasa: kao da su isparili s lica zemlje. 

Rizik je bio gotovo nezamisliv jer bivši časnik, na pragu svojih četrdesetih godina, nije mogao znati hoće li ga nacisti doista uputiti u zarobljenički kamp, proslijediti u kakav drugi zatvor ili ga naprosto smaknuti u nekoj od brojnih akcija masovne odmazde koje su provodili zbog napada na okupatorske vojnike. Pilecki je imao sreću u jezovitoj nesreći da se njegovo zarobljeništvo odvije upravo kako je predvidio i planirao: u rujnu 1940. godine, u stočnom vagonu koji je vozio po uskotračnoj pruzi, prošao je zloglasnu kapiju pakla Auschwitza noseći na uzničkoj odori broj 4859. Tamo je svjedočio nezamislivim strahotama, užasnim zločinima prvo nad poljskim zarobljenicima i borcima, a kasnije – kad je logor transformiran u industrijski pogon smrti – ponajviše nad Židovima iz cijele Europe.

Kao logoraš proveo je u Auschwitzu više od tri godine, pomno pamteći sve detalje svakodnevnog užasa sred kojega je obitavao, organizirajući tajne ćelije otpora i nastojeći podići moral svojih supatnika, prije nego li se odlučio za bijeg 1943. Witoldov bijeg, baš poput njegova sužanjstva, bio je trijumf volje, snalažljivosti i hladnokrvnosti: potajni izlazak – s dvojicom drugova – iz logora kroz stražnja vrata kuhinje u kojoj se pekao kruh za logoraše, provlačenje kroz strogo nadgledane nizove bodljikave žice koja je okruživala konclager, izbjegavanje minskih polja i nacističkih ophodnji u gustim šumama te iscrpljujuće pješačenje tijekom kojeg je u samo tjedan dana prevalio više od stotinu i pedeset kilometara prije nego li je uspostavio kontakt s članovima pokreta otpora. U tome su mu pomoć i potporu pružale desetine poljskih patriota i običnih ljudi koji su vlastitu sigurnost dovodili u pitanje pomažući bjeguncu.

Svoju ludo hrabru borbu protiv okupatora nastavio je sudjelujući u Varšavskom ustanku u kolovoz 1944. godine gdje je ponovo iskazao svoje herojstvo kao jedan od zapovjednika pobunjeničkih snaga koje su branile ključne komunikacijske točke oslobođenog teritorija, uzalud očekujući pomoć od Crvene armije koja se utaborila pred gradom kako bi omogućila nacistima da se obračunaju s više od sto tisuća poljskih domoljuba, većinom civila, jer su znali da bi im ti ljudi pružili otpor jednak onom kakav su pružali njemačkim osvajačima.

Tijekom trogodišnje boravka u Auschwitzu Witold Pilecki uspio je prokrijumčariti pripadnicima pokreta otpora nekoliko kraćih izvještaja koji su očajnički upozoravali na to o kakvom se strašnom mjestu radilo. “Za ime Boga, bombardirajte ovo mjesto”, glasila je njegova prva poruka namijenjena britanskom zapovjedništvu koje je blisko surađivalo s Poljacima. “Čak i ako to podrazumijeva da ćemo svi mi izginuti, jer ono što se ovdje zbiva je toliko užasno da se to mora okončati.”

Nakon što je uspio pobjeći nastavio je izvještavati i upozoravati na to da se nešto hitno mora poduzeti kao bi se spasilo logoraše i razorilo pogone za masovnu eksterminaciju. Nudio se da organizira i provede takvu operaciju no svi njegovi apeli pali su na gluhe uši pa se 1945. godine ilegalno zaputio u Italiju da se obrati svojim zapovjednicima pri Savezničkom stožeru. Tamo će napisati najdetaljnije i najužasnije izvješće, svojevrsnu kroniku transformacije Auschwitza iz zarobljeničkog logora u kamp za uništenje Židova. Taj će dokument postati široko dostupan tek nakon pada Željezne zavjese, a globalno dostupan tek u 21. stoljeću kad je, pod nazivom Dobrovoljac iz Auschwitza (The Auschwitz Volunteer, Beyond Bravery, Witold Pilecki, prijevod s poljskog jezika na engleski Jarek Garlinski, Aquila Polonica, 2012.), posljednji izvještaj objavljen na engleskom jeziku. Taj je dokument bio posebno značajan jer je, iz perspektive poljskog svjedoka koji se u logoru zatekao još u njegovoj vrlo ranoj fazi, svjedočio o tome kako se postepeno, ali vrlo brzo, u proljeće 1942. godine transformirao u organizirano gubilište čiji je cilj bio istrebljenje cijelog jednog naroda, u kojem je samo tijekom tog prvog ljeta usmrćeno više od trideset i pet tisuća židovskih muškaraca, žena i djece.

Svi napori Pileckoga da Saveznici poduzmu drastične akcije vezane uz logor bili su neuspješnima pa se Poljak razočaran vratio iz Italije u domovinu gdje se njegovo ime već nalazilo visoko na listi protivnika prosovjetskih poljskih kolaboracionista koji su, nakon oslobođenja, preuzeli marionetsku vlast u državi. Ubrzo je uhićen, mučen tako strašno da je ustvrdio kako je čak i nacistički tretman bio milosrdniji od sovjetskog, osuđen u montiranom procesu i smaknut metkom u potiljak 25. svibnja 1948. godine. Tijekom suđenja ponovo je pokazao svoju moralnu nesalomivost jer je odbio tražiti oprost koji mu je mogao spasiti život, a sucima se obratio riječima “Život sam živio tako da u zadnjim trenutcima mogu biti sretan, a ne ustrašen. Nalazim zadovoljštinu u činjenici da je moja borba bila vrijedna.”

Komunistički režim je arhivirao njegove izvještaje, obezvrijedio njegovo junaštvo i učinio sve ne bi li ga izbrisao iz kolektivna pamćenja poljskog naroda, a pri tome je imao snažnu podršku svojih formalno najžešćih protivnika – poljskih nacionalista. O herojstvu Witolda Pileckog relativno malo se znalo, posebno izvan poljske sve do propasti komunističkih diktaturama u zemljama istočne Europe, a onda se počelo više pisati o ovom čudesno odvažnom i etičnom junaku. Među ostalima spominje ga i Melita Arslani u izvrsnom tekstu u Express-u (14. listopada 2016. https://express.24sata.hr/life/imao-je-tajni-zadatak-dobrovoljno-uci-u-auschwitz-2490).

Knjiga Jacka Fairweathera zasluženo je nagrađena britanskom nagradom Costa kao najbolja biografija objavljena u prošloj godini, a u međuvremenu je rasplamsala već postojeću kontroverzu jer dominantni radikalni nacionalistički konzervativni politički vladajući aparat zamjera novinaru što u tekstu ne skriva činjenicu da je dio Poljaka odobrava ili aktivno sudjelovalo u zločinima nad Židovima. Upravo te desničarske snage, sve snažnije i brojnije u mnogim zemljama istoka Europe, svojim su antisemitskim ciničnim nastojanjima da revidiraju povijest zaslužni što Witold Pilecki i njegov herojski pothvat još uvijek uvršten u stalnu postavu Muzej Holokausta u okviru memorijalnog centra Yad Vashem u Jeruzalemu.