Pročitajte ovo pa ćete se moći hvalisati kako ste već 2020. godine znali kako će izgledati budućnost.

Početkom veljače sam sačinio top listu “literarnih pošasti”, književnih uradaka koji se bave globalno pogubnim pandemijama. U tekstu sam naveo kako ne očekujem da će svijet pokleknuti pred ovim korona virusom. Još uvijek to tvrdim. Koljena čovječanstva su opsano klecnula – zdravstveno, psihološki, sociološki i ekonomski – ali još stojimo! Kad sam napisao da nas neće nokautirati ovaj korona virus mislio sam upravo to: ovaj korona virus.

Povijest pandemija uči nas da pošast kreće naglo i opaka i posije paniku pa uspori i povuče se. Kao da bolest u prvom naletu prikuplja informacije o domaćinu da se može prilagoditi, vratiti i dovršiti posao. Hoće li tako biti s ovim virusom ili nekom njegovom sljedećom inačicom – nitko vam to ne može reći.

Ipak, ovo neće biti traktat čiji je cilj utjerati vam strah u kosti. Time će se mnogi drugi još mjesecima zabavljati. Dapače, pozabavit će se – umjesto crnim prognozama – promišljanjima kakve bi promjene, uglavnom pozitivne, mogle proizaći iz epidemije virusa Covid – 19 jer iz svake globalne pogibelji čovječanstvo izvlači pouke, mijenja navike, prilagođava se i napreduje.

Evo što predviđam da će nam donijeti budućnost potaknuta pandemijom:

LJUDSKI RAD, AUTOMATIZACIJA I ROBOTIZACIJA
Tvrtke u svijetu i kod nas, koje su u mogućnosti, uvele su mjeru rada od kuće, u smjenama, skratili su radno vrijeme ili su drugačije smanjile fluktuaciju ljudi u radnom prostoru. Kad opasnost prođe stare će se navike vratiti, ali iskustvo će ostati i omogućiti prilagodbu radnih procesa. Velika ekonomska kriza tridesetih godina, potrebom da se rad dijeli između više zaposlenika, utjecala je na skraćivanje radnog tjedna s šest na pet dana. Spoznaja da određen broj radnika može raditi decentralizirano, udaljeni od radnog mjesta, omogućit će poslodavcima da smanje troškove radnih prostora, režija, putovanja na posao i praznog hoda u poslovanju. Zaposlenici koji rade od kuće moći će kvalitetnije rasporediti vrijeme i raditi efikasnije. Rjeđa putovanja na radna mjesta značit će uštedu fosilnog goriva, smanjene prometne gužve i manje emisije štetnih plinova.

Robotizacija proizvodnih procesa, desetljećima u uzletu potaknutom ekonomskim zakonitostima, dobit će zamah temeljem iskustva s planetarnom epidemijom. Velike tvrtke, ali i bolnice, škole, institucije čije funkcioniranje danas ovisi o radu velikog broju sudionika uprijet će se smanjiti rizik najslabije karike u lancu – ljudskog faktora. Tvornice koje funkcioniraju automatizirano neće biti izložene riziku zastoju kakav je sad izazvao Covid – 19. Neke bolnice već sada na odjelima sa zaraženim pacijentima koriste robote, barem za one poslove koji ne zahtijevaju ljudsku ekspertizu. Dio naših škola, priprema se nastavu provoditi daljinski, posredstvom televizijskog medija i računalne interakcije.

Prijevoz u kojem su dominantan faktor roboti i vozila kojima se upravlja računalno osigurat će neometano kretanje i transport koji omogućuje dostupnost najopasnijim žarištima zaraze bez opasnosti za vozače koji mogu širiti zarazu. Granice prestaju biti nepremostive zapreke s karantenom za vozača. Dostava robe kupcima i korisnicima pomoću dronova već je u fazi praktične provedbe. Uskoro će doba dostavljači na biciklima i u zahrđalim krntijama postati stvar prošlosti.

Razvoji i sofistikacija svih ovih procesa izuzetno će se financijski stimulirani, te će – praktički – predstavljati sljedeći korak tehno-industrijske revolucije.

KOMUNIKACIJA
Možemo očekivati veliki nov skok u načinu međusobne komunikacije i interakcije. Trenutno zaziranje od druženje i svakovrsnog kontakta koji može rezultirati širenjem bolesti rast će, a možda će se čak transformirati u nove društvene tabue. Dugotrajno proskribiranje rukovanja ili grljenja, geste koje čije je simbolično značenje (rukovanje i grljenje je proizašlo iz demonstracije nenaoružanosti u međusobnom susretu) tisućljećima bio izraz povjerenja mogla bi – s vremenom – postati nepristojna i nepoželjna jer se njome drugu osobu dovodi u opasnost. Podrazumijeva se da takva promjena kod ljudi iziskuje dramatičan šok, baš onakav kakav pandemija može proizvesti i dug vremenski period, no nije nezamisliva.

Izbjegavanju masovnog okupljanja i držanje odstojanja u komunikaciji moglo bi otvoriti vrata novim oblicima virtualne komunikacije, čak i među najbližima. Video chatovi i konferencije već su danas svakodnevica, no razvijanje hologramske tehnologije može drastično unaprijediti kvalitetu komunikaciju na daljinu. Moć računalnih procesora i razvoj optike dovela nas je na prag praktične eksploatacije holograma. Koncertne turneje holograma preminulih superzvijezda kao što su operna diva Maria Calas, Whitney Huston, Michaela Jacksona ili Princa (“živi” nastup s Justinom Timberlakeom na Super Bowlu 2018. godine) demonstriraju tek mali dio onoga što se ovom tehnologijom može postići. Uskoro možemo očekivati virtualnu interakciju u kojoj će zaslone zamijeniti trodimenzionalne projekcije u realnom prostoru.

Copyright ©2018 Base Holograms

Ovaj revolucionaran oblik komunikacije utjecat će i na druge forme “izlaska u svijet”. Covid – 19 ugasio je turistička i poslovna putovanja i sajmove. Otkazivanje sajma automobila u Frankfurtu bio je signal za uzbunu svim poslovnim sektorima i početak nove, možda najubojitije do sad, svjetske ekonomske recesije. Otkazani su sajmovi knjiga u Bologni, Parizu i Lepzigu, jednako će, izgledno je, proći u jesen onaj najveći u Frankfurtu i zagrebački Interliber, što će iz poslovnog imenika izbrisati barem trećinu hrvatskih nakladnika. Italija je zatvorila kina, kazališta, klubove, restorane i trgovine koje nisu esencijalne za snabdijevanja stanovništva. Za očekivati je da će se tim primjerom povesti druge države. Trgovački centri bit će zatvoreni ili će ih kupci zaobilaziti. Svakako mračna slika, na prvi pogled, ali istodobno prilika ljudima poput našeg Hrvoja Prpića koji je kroz CRANE, hrvatsku mrežu poslovnih anđela (čitaj: investitora), već odavno razvio Trilleniumu, virtualni 3D internetski shopping centar. Kad samo pomislim da sam, čuvši za tu ideju prije desetak godina, rekao: “Ha! Ma kome će to ikad ustrebati kad uvjek može blaženo šetati tržnim centrom i još skočiti na hamburger!” Respect, gospodine Prpić: upari li se takva futuristička  internetska trgovina s hologramskom tehnologijom za koju bismo godinu iz svoje fotelje mogli šetati najmaštovitijim računalnim pejzažima kupujući na posve nov način, a dostavu će obavljati roboti.

INDUSTRIJA ZABAVE
Imate li štogod para u čarapi sad ih, dok se svjetska tržišta ruše na polovicu realne vrijednosti, uložite u bilo koju tvrtku koja se bavi razvojem računalnih i mobilnih igara ili u filmske i televizijske studije pa ćete mi, za koju godinu, iz ležaljke na plaži na Baliju slati poruke zahvale. Gotovo je sa svim neposrednim izvođačkim umjetnostima: teatar i koncerti, čak i sportska događanja svih vrsta mogli bi, zbog Corone, postati stvar prošlosti. Dugoročne i masovne karantene prisilit će nas sve da većinu vremena, pa tako i onog slobodnog, provodimo među četiri zida, a tamo je zabavu najteže pronaći. Prilično sam siguran da je pozajmljivanje knjiga u našim knjižnicama u porastu (iako su nam knjižare zabrinjavajuće prazne!), a Netflix, HBO i novi Disneyev servis već, usred krize, razvaljuju profitne rekorde. Digitalne igre me ni malo ne zanimaju, ali uvjeren sam da ih se skida i igra više nego li ikad ranije. Nije to ništa neobično: kriza i depresija traži odušak pa su mediji od njih uvijek profitirali te iznalazili nove forme koje mogu eksploatirati. Zvučni film začet je 1927. godine, svjetski ekonomski slom zbio se 1929. godine, a mjuzikl i zlatno doba Hollywooda započelo je tridesetih godina 20. stoljeća. Mislite da se sve tako odigralo slučajno ili zato što je masi, u najcrnjim trenutcima, potreban ispušni ventil raspjevane i šarolike zabave?

Već kroz nekoliko mjeseci, samo da se svi priberemo i prilagodimo novim životnim uvjetima, eksplodirat će produkcija kućne zabave. Za očekivati je da će filmova i serija biti manje, jer njihova produkcija podrazumijeva ljudski rad – često vrlo profitabilnih zvijezda – u većim skupinama na skučenim filmskim setovima, ali zato će animirane serije (za djecu svakako, treba klince zadržati doma, a da vam se pritom ne popnu na glavu, no svakako i za odrasle) i računalne igre i simulacije, posebno one koje podrazumijevaju virtualnu interakciju s drugim igračima, jer će nam ipak uvijek najviše nedostajati kakav-takav međusoban kontakt, doživjeti pravu renesansu. Naravno, najrazgranatiji rukavac internetske rekreacije je – pornografija. Bit će zanimljivo vidjeti što će se zbiti s ovom dominantnom industrijom međumrežne zabave u novom svijetu u kojemu obično rukovanje može biti smrtonosno opasno. Hoće li potencijalni novi tabu dodirivanja još više raspiriti zanimanje prema već  “zabranjenom voću” ili će izazvati konzervativni kontraefekt i gurnuti pornografiju na obod industrije zabave. Nove virtualne tehnologije i metode interakcije potiču me da se kladim na porniće.

Surogati, Robert Venditti i Brett Weldele

Uspije li se industrija elektronske zabave povezati s hologramskom, pa čak i robotskom, mogućnosti su apsolutno neslućene i nepredvidljive. Ispodprosječan znanstveno fantastični film Surogati (Surrogates, 2009.) temeljen na grafičkoj noveli Roberta Vendittia i Bretta Weldelea, o ljudima zatvorenima u vlastite domove dok vani “žive” njihovi kibernetički surogati, u vrlo skoroj budućnosti mogao bi barem djelomično postati realnost.

SOCIJALNO DISTANCIRANJE, NACIONALNA IZOLACIJA, KONTROLA POPULACIJE I NOVI HORIZONT OSOBNIH SLOBODA

Vrli novi post-Corona svijet – računajte na to – neće biti samo hologramski raj u kojemu ćete  iz fotelje igrati glavnu ulogu u nekoj virtualnoj interaktivnoj igri, dok vam roboti na vrata doma isporučuju sushi. Max Brooks, koji je puteve globalnih zaraza proučavao za blockbuster roman World War Z, raspisao se u New York Times-u o “društvenom distanciranju”, što će biti tek jedna drastična posljedica straha od virusa. Nije nepoznat fenomen jer već desetljećima muči zemlje gdje su ljudi najemancipiraniji poput Japana i skandinavskih zemalja. Brooks zna da trenutno ne raspolažemo oružjem koje se može oduprijeti virusu pa nudi jedinu opciju koju imamo na raspolaganju: da usporimo širenje bolesti prorjeđivanjem neposredne međusobne interakcije. Njegov apel koji odzvanja urgentnošću i alarmantnošću kakve sveopće militarističke mobilizacije (“Prilagodimo se sada. Moramo. Kao u ratu, svatko od nas ima svoju ulogu.”) ne upozorava na posljedice koje bi mogla donijeti budućnosti bude li globalni stres dostatno dramatičan. Drastična dekonstrukcija društvene interakcije – otuđivanje – potpomognuto virtualnom tehnologijom, moglo bi, na duge staze, za civilizaciju biti jednako pogubno kao Corona virus.

Individualni izolacionizam mogao bi također opravdati nov radikalni nacionalni izolacionizam. Strah od nepoznatog, drugog i drugačijeg sigurno raste u vremenu kaosa, a sigurnost je prirodno potražiti u okrilju vlastitog plemena koje je, samim time što nam pruža iluziju zašite, od ostalih plemena na planetu. Predsjednik Trump koristi epidemiju za promociju ideologije zidova među narodima, a nacionalne karantene (koliko god neefikasne bile) samo ojačavaju tu radikalnu nacionalnu ideologiju. Pri tome se ignorira činjenica da virus nema nacionalnih preferencija.

Počelo je ograničavanje bazičnih ljudskih prava u ime “općeg dobra”. Sestra mi, prije nekoliko večeri, nije uspjela iz Austrije ući u Hrvatsku pod prijetnjom karantene koja bi za nju i njezina supruga značila gubitak poslova, i prihoda koji znače život, u Njemačkoj gdje rade. S jedne strane ovo djeluje kao razumna mjera za usporavanje širenja zaraze, a s druge neponovljiva prilika tehnokracijama da razviju efikasan eksperimentalni psiho-socijalni model kontrole populacije koji se kasnije, nakon testiranja na “projektu Corona” može rabiti i u druge, manje altruističke svrhe. U konačnici, kad eksperiment završi raspolagat će preciznim podatcima čega smo se kao vrsta spremni odreći zagarantira li nam netko iluziju sigurnosti, kao i mehanizmima kojima se ograničenja mogu ostvariti, a da se pri tome ne prouzroči otpor novo uspostavljenim limitima.

Istodobno, svi ćemo – kao subjekti ovog, nadam se, neplaniranog – društvenog eksperimenta osvijestiti nove granice individualnih i skupnih kompromisa na koje smo spremni pristati ukoliko je pritisak (stvarni ili izmišljeni) dostatno intenzivan. To će osigurati dubiozan prostor suspenzije postojećih demokratskih principa potreban da se revidiraju dosegnute granice osobnih sloboda te dati naše prešutno dopuštenje da netko drugi, prema vlastitim nahođenjima, iznova iscrta obrise ljudske slobode.