Jerry Gustav Hasford (fotografija: Gustav Hasford.com)

Umro je od mnogih ruku, uključujući i od vlastitih, ali – u osnovi – mislim da su ga nasmrt iskljucali kokošari.

Grover Lewis, The Killing of Gustav Hasford

Prije nekog vremena Eileen Gonzalez se na portalu Bookriot pozabavila nekima od spektakularnijih krađa knjiga, a ja sam relativno vjerno, uz neke dodatke i komentare prenio tu top listu najvećih kradljivaca literarne građe.

Ipak, Gonzalezicina top lista, kao i sve druge za koje ja znam preskaču – slučajno iz neinformiranosti ili namjerno iz svojevrsne morbidne grižnje savjesti – možda najintrigantnijeg kradljivca knjiga svih vremena. Taj je lopov višestruko zanimljiv. Prije svega nije ukrao mnogo knjiga i nije otuđio niti jedno vrijedno izdanje, ali tu je relativno žmuklersku krađu (dokazana mu je krađa knjiga od jedva tisuću dolara iako ga je državno tužiteljstvo teretilo za otuđivanje knjiga u vrijednosti dvadeset tisuća dolara, što je prva sitnica u odnosu na literarne otimače koje je pobrojala Gonzalezova) platio slobodnom, ugledom, karijerom te – u konačnici – životom.

Potom, taj je kradljivac mogao postati jednim od najvažnijih književnika 20. stoljeća. Bio je, drugom polovicom sedamdesetih godina, relativno nepoznat pisac, s tek jednim objavljenim romanom (dva su mu izašla kasnije) no sa spisateljskim potencijalom Ambrosea Biercea, Stephena Cranea, Ernesta Hemingwaya ili Roberta Stonea. Nikad nije postao poznat širem čitateljstvu, malo toga je napisao (imao je za to dobre razloge), njegove se knjige gotovo nigdje više ne mogu pronaći, ali posjedovao je opsesiju, karakter i stil koji ga je – s malo sreće i dobrog marketinga – mogla učiniti dominantnim literarnim glasom novije američke literature.

Jerry Gustav Hasford se rodio 1947. godine u Russellvilleu u državi Alabami. Popularan sportaš, vođa navale kultnog lokalnog srednjoškolskog tima američkog nogometa Zlatnih tigrova, sigurno je razočarao sve one koji su se nadali da će pohađati neki od uglednih univerziteta na jugu Amerike i proslaviti ime njihovog malog mjesta kao dodavač za sveučilište Alabama ili Clemson pa se poslije otisnuti u profesionalne vode, a mladić je umjesto toga – čim je postao punoljetan – pristupio marincima. Nakon brutalne temeljne obuke odmah je upućen kao ratni dopisnik za nekolicinu vojnih glasila (Leatherneck MagazinePacific Stars and Stripes Sea Tiger) u Vijetnam, gdje se 1966. godine rat razbuktao do neslućenih razmjera. Nije bilo iznenađujuće da je Gus Hasford poslan u Vijetnam da piše o ratu – njegov spisateljski dar je bio neosporan od djetinjstva: s četrnaest godina već mu je objavljen prvi članak o numizmatičkoj kolekcionarskoj strasti (kasnije će se pretopiti u kolekcionarsku strast prema knjigama) u časopisu Boys’ Life magazine. U Vijetnamu Gus nije imao prilike pisati idilične članke primjerene takvim domoljubnim i konzervativnim magazinima, no postoje stotine priča njegovih ratnih drugova o Hasfordovoj nenametljivoj, često samoironizirajućoj, odvažnosti na terenu – uostalom, nagrađen je nizom, uglavnom generičkih, ratnih ordena, posebno za sudjelovanje u krvoločnoj bitci za Huế – ali malo je, u isto vrijeme, bilo tako odlučnih i ogorčenih kritičara vijetnamskog rata.

Cijela se njegova opsesivna frustracija i gnjev zbog činjenice da su američki patrioti, u prokušanoj maniri profesionalnih domoljuba kakvi Hrvatskom dominiraju posljednjih tridesetak godina, bili spremni žrtvovati tuđe sinove za vlastiti probitak temeljila na vlastitom brutalnom ratnom iskustvu prašinara u 1. Diviziji marinaca koji se po povratku u Ameriku  bezvoljno povlačio od jednog do drugog ispraznog posla, a već je dio vremena živio u svom automobilu. Istovremeno nesmiljeno je svoje noćne more iz Vijetnama prenosio na papir iako to, čini se, nije zanimalo urednike ili čitatelje. Jedna od najboljih ikad napisanih anti-ratnih pjesama Priča za laku noć (Bedtime Story) objavljena mu je 1972. godine u zbirci Winning Hearts and Minds, prvoj koja se bavila problemima vijetnamskih ratnih veterana, a potom su mu šest godina odbijali rukopis romana The Short-Timers (termin kod nas nema adekvatan prijevod, ali odnosi se na vojnike koji su “kratki”, dakle na one kojima je ostalo još malo do kraja vojnog roka) sve dok ga tijekom spisateljske radionice nije zapazio slavni pisac znanstvene fantastike Frederic Pohl. Kratak i brutalan roman prati dogodovštine Hasfordova fiktivnog alter egoa, ratnog dopisnika poručnika Jamesa T. “Joker” Davisa, od obuke do apokaliptične bitke za Khe Sanh. Roman je objavljen godinu dana kasnije, a časopis Newsweek ga je okarakterizirao kao “najbolje literarno djelo o ratu u Vijetnamu”.

Hasfordov književni prvijenac nije privukao zasluženu pažnju čitateljstva koje se, pretpostavljam, ipak klonilo pročitati nešto odista brutalno istinito o samoj prirodi rata. Kako bilo, donio mu je nešto novca koji je sav spiskao na knjige. U članku Ubijanje Gustava Hasforda, Grover Lewis bilježi svjedočanstvo Hasfordova vojnog druga Earl “Ludog Earla” Gerheima: “Mogao bi poći na sastanak s vama s tisuću dolara u džepu, proći ispred izloga knjižare, i na večeri ne bi više imao novčića da plati svoj obrok.” Gus je, slažu se svi njegovi prijatelji, uglavnom bio ravnodušan prema gotovo svim aspektima svakodnevnog života i posve posvećen, umalo opsjednut, sakupljanjem knjiga, posebno onih s povijesnom tematikom. Cijelog je života snatrio napisati grandioznu i sveobuhvatnu povijest Američkog građanskog rata i biografiju zaboravljenog genijalnog pisca Ambrosea Bierca.
 
Svi su ga prijatelji držali darežljivim, naivnim, nepraktičnim genijalcem koji naprosto, nakon devastirajućeg sudjelovanja u ratu, više nije posjedovao kapacitet brinuti sam za sebe, kao da mu je bilo posve svejedno što će biti s njim. Bio je neuredna i nedruštven alkoholičar, rano obolio od šećerne bolesti, ali nije posjedovao konformističku kameleonsku sposobnost Chalesa Bukowskog da te svoje najgore mane pretvori u pop-kulturni idiom. Zanimale su ga samo knjige i pisanje, a to je dobro iskoristio jedan pronicljiv njemački poslovni čovjek i povremeni filmski producent koji je od nakladnika Bantama kupio autorska prava za filmovanje Gusova romana i uspio za realizaciju zainteresirati tada najutjecajnijeg američkog režisera Stanleya Kubrica. Režiserov nepokolebljiv antiratni stav bio je dobro poznat iz filmova Strah i nada (Fear and Desire, 1953.), Staze slave (Paths of Glory, 1957.) i Dr. Strangelove iz 1964. godine, sve odreda remek-djela koja su čekala svoju kulminaciju u obliku ratnog filma koji se ne bavi prošlim vremenima već recentnim i frustrirajućim ratnim pokoljem u kojem Amerikanci niti u jednom trenutku nisu mogli glumiti “dobre momke”. Roman The Short-Timers pretočen je 1987. godine u film Full Metal Jacket, a Hasfordu je donio nominaciju za scenaristički Oscar iako to nije prošlo glatko jer je Kubric iz scenarističkog tima pokušao izgurati nekonvencionalnog gubitnika Gusa Hasforda te zadržati samo znatno uglednijeg i prezentabilnijeg Michalea Herra, ratnog dopisnika koji se proslavio Depešama, kolekcijom članaka o ratu u Vijetnamu što ih je pisao za magazin Esquire, te naracijom što ju je osmislio za John Miliusov scenarij Coppolina filma Apokalipsa danas.

Sudski spor s režiserom i producentskom kućom donijela je Gusu autorsko priznaje i određenu financijsku satisfakciju koja mu je omogućila da napiše The Phantom Blooper,svojevrstan nastavak prvog romana što je ponovo pratio “Šaljivčeve” nevolje u Vijetnamu, te A Gypsy Good Time, postmoderni krimić smješten u noirovsko holivudsko okružje, s protagonistom koji je vijetnamski veteran, konfuzni alkoholičar progonjen mučnim uspomenama na rat.

Pročitao sam sve što se od Gusa Hasforda moglo pročitati, objavljeno i neobjavljeno, romane, pripovijetke, ratne depeše i pjesme, i ne dvojim da su malo spisateljske upornosti, nešto bolje prilagođene socijalne vještine i dobronamjeran književni zastupnik mogli Gusa Hasforda pretvoriti u nepatvorenu literarnu zvijezdu.  Umjesto toga, posve očekivano s obzirom na Gusov psihološki obrazac, sve se počelo osipati 1985. godine kad je otkriveno da je pisac iz Kalifornijske javne biblioteke u Sacramentu posudio devedeset i osam knjiga koje nikad nije vratio. Radilo se o standardnim komercijalnim izdanjima čija je ukupna vrijednost dosezala jedva tisuću dolara, no knjižnica je krađu prijavila policiji koja je započela istragu što ih je dovelo do sigurnosne službe kalifornijskog univerziteta California Polytechnic State u San Luis Obispou koja je stanovitog Jerryja Hasforda tražila zbog osamdesetak knjiga što se još nisu smatrale otuđenima, ali definitivno nisu bile vraćene sveučilišnoj knjižnici na vrijeme.

Ubrzo je otkriveno Gusovo iznajmljeno skladište na kampusu gdje je pronađeno desetak tisuća knjiga čija se vrijednost kretala oko dvadeset tisuća dolara. Ta relativno niska svota ukazuje kako se nije radilo o posebno rijetkim ili vrijednim knjigama već o redovitim i lako dostupnim izdanjima. Također, policija nije dodatno istraživala druge krađe ili otuđivanja knjiga i časopisa iz knjižnica u Sjedinjenim Državama ili Australiji (neke su knjige nosile žigove raznih australskih biblioteka) već se koncentrirala samo na samo na devedesetak knjiga nestalih iz knjižnice iz Sacramenta na temelju čega je Hasford uhićen 1988. godine, neposredno prije ceremonije dodjele Oscara.

Pisac je prvo poricao optužbe, potom je priznao da je bio u posjedu stotinjak ukradenih knjiga – sve vrijeme se braneći kako su mu ti naslovi trebali za pisanje njegove grandiozne povijesti građanskog rata – te je osuđen na šest mjeseci zatvora. 

Odslužio je tri mjeseca, pušten je ranije zbog dobrog ponašanja, napustio je Ameriku posve osiromašen, bolestan od dijabetesa kojeg nije liječio, i naselio se na grčkom otoku Aegina gdje je umro 1993. zaboravljen od svoje zemlje, sunarodnjaka i čitatelja.

Gusove knjige danas više nisu u opticaju iako je njegov rođak Jason Aaron, i sam briljantan scenarist stripova (u što se možete uvjeriti pročitate li samo njegov serijal Skalpirani kojeg je objavila Fibra), godinama održavao internetsku stranicu na kojoj su se mogli čitati svi Hasfordovi tekstovi. Aaronovu stranicu posvećenu nećaku njegove majke i piscu koji nikad nije doživio priznanje što ga je zaslužio na ratištu i u vlastitim noćnim morama možete posjetiti, ali njegova djela više nisu tamo. Gdje su – ne znam.

Pisac Hasfordova kalibra u velikim se nacijama rađa jednom u dvjestotinjak godina, u malim – nažalost – gotovo nikad. Njegovu tragičnu sudbinu ponajbolje je opisao njegov prijatelj i novinar Grover Lewis: “Umro je od mnogih ruku, uključujući i od vlastitih, ali – u osnovi – mislim da su ga nasmrt iskljucali kokošari.”