Izložba Tardijeva dva Pariza koja se održava u Francuskom institutu u Preradovićevoj ulici 5 od 2. prosinca 2019. do 5. siječnja 2020. godine ukazuje na važnost mizanscena, u smislu aranžmana protagonista u prostoru, u stripovima francuskog autora Jacquesa Tardija te u stripu uopće. Ambijent, interijeri i eksterijeri, igraju ključnu – iako često prikrivenu – ulogu u formiranju priče, atmosfere i ukupnog dojma u kazališnoj i filmskoj umjetnosti, no podjednako tako i u stripu. Dok kreatori u kazališnoj i filmskoj umjetnosti mizanscenu mogu tek djelomično, više i li manje uspješno, kontrolirati, ambijent u stripu u potpunosti je rezultat autorovih odluka i djelovanja.


Radnja većine Tardijevih stripova smještena je i nerazdvojno vezana za Pariz, no za autora to nije tek jedan grad, uvijek isti, objektivno opserviran i prikazan, već se krajobraz grada, perspektiva i atmosfera mijenja u skladu s kreatorovim potrebama i nakanama. Posebno je zanimljivo usporediti kontrastni prikaz dva lica Pariza u kultnim Tardijevim strip-serijalima Neobične pustolovine Adèle Blanc-Sec i Nestor Burma.

Adèle Blanc-Sec je svojevrstan nestašan feministički pastiš francuskih pustolovnih literarnih i filmskih feljtona s kraja 19. i početka 20. stoljeća, smještena u razdoblje Belle Époque, od kraja Francusko – pruskog rata (1871. godine) do početka I. svjetskog rata. To vrijeme razvoja, ekspanzije i optimizma zbog formiranja Treće republike odražavaju se u vragolasto uprizorenim zapletima koji vješto kombiniraju humorne, melodramatske i znanstveno-fantastične elemente u pričama o odvažnoj i emancipiranoj mladoj Adèle. Razigrano kolorirane (strip je obojila Anne Delobel) table Tardijeva stripa oslikavaju Pariz kao grad svjetlosti; metropolis bogat i prepun životne vreve, minuciozno iscrtanih arhitektonskog krajolik, napučen ljudima, vozilima, šarenim izlozima trgovina, uličnim restoranima, maštovitim reklamnim panoima, zelenilom bulevara i parkova grada koji raste i razvija se pred očima promatrača.



Suprotno tom velegradu u kojem trijumfira joie de vivre, Tardijev Pariz iz stripova o Nestoru Burmi mjesto je mračnih tajni i suspregnutih trauma iz filma noir, oslikano kroz tmurni ambijent trošnih predgrađa, preverovskih klaustrofobičnih favela i demoliranih industrijskih zona, zahrđalih željeznih mostova koji premošćuju zamućenu rijeku, oronulih fasada napuštenih kuća čiji su vrtovi zarasli u korov, priprostih radničkih krčmi, jeftinih sajmišnih zabava s glasnom i neukusnom glazbom i sirovim razuzdanim veseljem očajnika, kišnih avenija gdje se na vlažnom asfaltu reflektiraju prigušena svjetla prijetećeg velegrada. U Tardijevom Parizu kojim kroči Nestor Burma kao da vrijedi pravilo fikcijskog lika filmskog kritičara Therryja Thorpea iz filma A Slight Case of Murder (1999.) da u noiru uvijek kiši. Stripovi realizirani prema tvrdo-kuhanim krimićima pisca Léa Maleta, koji je bio opsjednut Parizom do te mjere da je pisao grandiozan ciklus krimića Les Nouveaux Mystères de Paris (Nove misterije Pariza) o svakom od dvadeset gradskih arondismana, svojom sumornom atmosferom odražavaju svojevrsnu prikrivenu društvenu traumu koja je rezultat ratnog poraza, poniženja i najviše kolaboracije koja je rascijepila francusko nacionalno tkivo.

Dva različita i kontrastirana lica istog grada u Tardijevim stripovima ponajbolje demonstriraju moć što ju u svojim rukama drži strip autor, moć da vlastitom maštom i vještinom učini da svaka naizgled nevažna pozadina, iz drugog plana, progovori svojim prikrivenim glasom odašiljući sublimnu poruku čitatelju.


Neobične pustolovine Adèle Blanc-Sec prvi su put osvanule u bordoškim novinama Sud-Ouest, 25. siječnja 1976. godine. Strip-table objavljivane tijekom tjedna realizirane su u crno-bijeloj tehnici, a one tiskane za vikend sjajno je kolorirala Anne Delobel. Nimalo ne čudi da se Tardi, koji je već stekao popriličan ugled kod čitatelja i kritičara, ranijim stripovima Adieu Brindavoine, La Fleur au fusil i Le Démon des glaces, odlučio svoju novu kreaciju objavljivati u dnevnim novinama i u nastavcima jer je sam strip snažno inspiriran bogatom tradicijom francuskih popularnih literarnih i filmskih feljtona koje autor obožava, te čiju formu kasnije u karijeri u raznim djelima više puta podražava te joj odaje hommage.
 
Prva epizoda serijala Adèle i zvijer, kasnije kompilirane u strip-album temelji se na pomalo kaotičnom i bizarnom zapletu što se zbiva tijekom sumraka francuske Eelle Époque, a u čijem su središtu oživljeni pterodaktil pod telepatskom kontrolom koji terorizira Pariz, mlada i naivna Édith Rabatjoie te atraktivna negativka Adèle Blanc-Sec. Naracija je munjevita, obrati neprestani, izdaje i podvale, zasjede i prevrati obilati, humor suh i sarkastičan; sve na oduševljenje brojnih čitatelja, a još i više urednika nakladnika Castermana koji je strip naručio od Tardija. Autor, na početku, nije bio posebno zaineresiran za njegovu realizaciju, a još ga je više iritirao programski urednički uvjet da središnja uloga bude dodijeljena protagonistici. Sedamdesete, doba snažnog zamaha feminizma nošenog valom korjenitih društvenih promjena iniciranih krajem prethodnog desetljeća, iziskivale su veći broj junakinja u stripu pa se od Tardija tražilo da kreira neku vrstu prototipa pustolovne i neovisne heroine čija će se neobičnost posebno isticati u razdoblju kada se žene još nisu uspjele izboriti za svoja prava, jednakost i vidljivu ulogu u društvu.
 
Na samom početku priče Tardiju se činilo kako bi to trebala biti provincijalka Édith Rabatjoie, koja ima vlastite planove vezane za zagonetnog pterodaktila, no u jednom se trenutku, kako se to ovom autoru često zna dogoditi kad ne crta po nečijem predlošku, naracija otela kontroli, a zaplet je kidnapirala odvažna, hladnokrvna, proračunata i neovisna Adèle Blanc-Sec.
 
Njezina drskost, prezir spram autoriteta i amoralna spremnost da učini sve što je potrebno kako bi ostvarila svoje ciljeve šarmirala je Tardija i čitatelje na sličan način na koji su to ranije činili legendarni literarni negativci francuske književnosti Fantomas i Arsène Lupin. Rabatjoieova je do polovice epizode pala u drugi plan prepuštajući kontrolu dominantnoj Adèle.
 
Nakon uspjeha prve priče, druga epizoda serijala Demon s Eiffelova tornja odmah je objavljena u formi albuma u serijama u Castermanovu časopisu À suivre još iste godine. Naracija se nadovezuje na prethodnu i još je bizarnija i kompleksnija od nje te uključuje egzotičnu skulpturu asirskog demona Pazuzua, urnebesno lošu kazališnu predstavu o posljednjim danima Babilona, fanatičnu sektu štovatelja drevnoga božanstva čiji je cilj kugom srušiti suvremenu civilizaciju i poslovično nesposobne pariške drotove. Neki od protagonista, poput komično nekompetentnoga pariškog policijskog inspektora Caponija i pustolova Simona Flageoleta, opet će osvanuti u novom zapletu, no Adèle suvereno gospodari kao središnji lik serijala. U trećoj epizodi, Ludi učenjak, Tardi se poigrava motivom ludog i odmetnutog znanstvenika karakterističnog za filmove “B” produkcije iz prve polovice 20. stoljeća suprotstavljajući Adèle naučniku koji svojim kolegama otima odmrznutoga i oživljenoga pračovjeka kako bi uz njegovu pomoć stvorio nepobjedivu vojsku koja će ovladati svijetom.
 
Autorov narativni dar ponešto je neobuzdan pa njegove priče često naginju auto-ironiji ili satiri, a znaju nekontrolirano otklizati i u grotesku što je dobro vidljivo upravo u ovom serijalu, posebice kada Tardi komentira vlast ili organe vlasti (politička mašinerija, represivni aparat, mediji) rugajući se gluposti, nesposobnosti, nepotizmu i kafkijanskoj banalnosti besmislene mašinerije koja upravlja životima ljudi.
 
Neobične pustolovine Adèle Blanc-Sec izuzetno je samosvojan, zabavan, otkačen i duhovit serijal koji, u doba kada je nastao, kao i danas, svojom gotovo nadrealističkom naracijom i atmosferom drastično odskače od standardne europske strip-produkcije.
 
Nestor Burma, privatni detektiv i vlasnik pariške detektivske agencije Fiat Lux (“Neka bude svjetlost!”), francuski je odgovor na literarne hard-boiled detektive poput Raymond Chandlerova Philipa Marlowa, Dashiell Hammettova Sama Spadea ili Ross Macdonaldova Lewa Archera. Protagonist tridesetak romana Léo Maleta kultni je fikcijski lik kriminalističke literature, za razliku od Simenonovog Magrieta, nažalost relativno nepoznat izvan granica Francuske. Ovaj nekonvencionalni i cinični drot, negdašnji anarhist i ljevičar, uronjen u noirovskuatmosferu s lakoćom se snalazi u opasnom polusvijetu ratnog i poratnog Pariza rješavajući zločine iza kojih se kriju moralno-kompleksni motivi i tragične ljudske sudbine.


JACQUES TARDI

Jacques Tardi, ilustrator i autor stripova, rođen je 1943. godine u Valenceu. Diplomirao je na umjetničkim akademijama u Lyonu i Parizu, a stripove je počeo crtati 1969. godine za franko-belgijski časopis Pilote, prvo ilustrirajući kraće scenarije Jeana Girauda i Sergea de Beketcha, a potom politički triler Rumeur sur le Rouergue prema scenariju novinara Pierrea Christina.

Tardi je posebno sklon realizaciji strip-adaptacija literarnih djela književnika poput Louis-Ferdinanda Célinea, Jean-Patricka Manchettea i Léoa Maleta, ali najpoznatiji je po kreaciji serije fantastičnih pustolovina fikcijske proto-feministice Adèle Blanc-Sec kao i po nizu antiratnih stipova C’était la guerre des tranchées, Le trou d’obus, Putain de Guerre koji su snažno inspirirani traumatičnim iskustvima njegova djeda u I. svjetskom ratu. Njegov najambiciozniji poduhvat su četiri toma  realizirana prema romanu Jeana Vautrina i posvećena Pariškoj komuni Le cri du peuple.

U 2013. Francuska akademija dodijelila mu je titulu Viteza Legije časti koju je Tardi, nepokolebljivi antikonformist, glatko odbio primiti.

LEO MALET

Léo Malet, rođen 1909. u Montpellieru, rano je napustio školu i postao pjevač u pariškom kabaretu La Vache Enragee gdje se sprijateljio sa slavnim nadrealistima Andréom Bretonom, Renéom Magritteom i Yvesom Tanguyjem te i sam počeo pisati nadrealističku poeziju koja je bila vrlo cijenjena. Izrazito ljevičarski nastrojen, priključio se anarhističkom pokretu što ga je u osvit 2. Svjetskog rata dovelo u sukob sa zakonom pa je uhićen pod apsurdnom optužbom da je kovao “trockističko-nadrealističku zavjeru”. Kada su nacisti okupirali Francusku iz zatvora u Rennesu prebačen je u logor X-B za zarobljene francuske vojnike, između Bremena i Hamburga. Nakon godinu dana repatriran je u Francusku gdje, pod brojnim pseudonimima, počinje pisati krimiće kako bi se prehranio. Pri tome je bio izuzetno produktivan: samo ih je tijekom rata, pod četiri pseudonima (Frank Harding, Omer Refreger, Léo Latimer i Lionel Doucet), napisao dvadesetak. 

Potpisujući se svojim imenom 1943. godine objavljuje roman 120 rue de la Gare, prvu pustolovinu Nestora Burme koja vrlo brzo postaje velikim hitom i donose mu slavu. Do kraja rata napisao je još dva naslova iz ove serije, a kasnije još petnaestak te mnoštvo kratkih priča. Pedesetih se godina posvetio pisanju obimnog ciklusa romana Les Nouveaux Mystères de Paris (Nove misterije Pariza) za kojega se inspirirao djelima spisatelja Eugènea Suea, popularizatora serijaliziranih romana iz 19. stoljeća, a koji je napisao obiman niz djela obuhvaćenih obimnim ciklusom Misterije Pariza. Specifičnost novih Maletovih misterija ležala je u tome što je htio svaki roman posvetio jednom od dvadeset pariških arondismana, no uspjelo mu je obraditi samo sedamnaest četvrti. Ipak, povezao je svoja dva najambicioznija ciklusa djela pa je Nestor Burma bio centralnim likom pet novela iz serije Novih misterija Pariza. Neobuzdana kreativnost omogućila mu je da uz romane i priče napiše i cijeli niz dramskih i radio-dramskih djela te filmskih scenarija. 

Malet je umro 1996. godine u predgrađu Pariza, grada kojemu je posvetio desetine tisuća stranica.