Godina kap kap kap kapa kraju, a estradizirani spektakularni skandali sa svjetski poznatim književnim nagradama gomilaju se do te mjere da čak ni dizajneri Ikee ne mogu projektirati dovoljno velik ormar u koji bi ih se sve moglo utrpati i skloniti od javnosti.

Nobelova nagrada za knjiženost ove je godine dosegla toliku kontroverziju da, u medijskim naslovima, uspijeva zasjeniti čak i majstora halabuke Trumpa. Nagrada za 2018. godinu nije dodijeljena zbog “skandala sa seksualnim zlostavljanjem”, u kojem su centralne uloge odigrali Jean-Claude Arnaultu, ugledni pripadnik europske intelektualne elite čvrsto povezan s komitetom za dodjelu Nobleove nagrade za književnost koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog silovanja i seksualnog zlostavljanja za što su ga optužile čak osamnaest žena, i njegova supruga, članica akademije Katarina Frostenson. Tri su člana komiteta protestno odstupila od ugledne dužnosti, iako to propozicijama organizacije čak nije moguće (članove je nemoguće smijeniti, niti sami mogu odustati od dužnosti pa je tehničko rješenje da njihove “stolice” u komitetu ostanu upražnjene sve do njihove smrti nakon čega je moguće izabrati novog člana ili članicu), a skandal je izazvao tektonske poremećaje u zajednici nobelovaca.


Ove su godine zato dodijeljene dvoje nagrade. Pokazalo se da komitet naprosto nije mogao katastrofalnije zaribati. Debakl s odabirom Petera Handkea, zbog njegovih stavova o Slobodanu Miloševiću, globalno je odjeknuo te je zasigurno sada svima dobro poznat, dok je druga dobitnica, poljska spisateljica Olga Tokarczuk, spletom nesretnih okolnosti gurnuta u sjenu neukusne kontroverze. Pri tome, zahvaljujući Handkeovu svađalačkom karakteru i plitkim medijskim komentarima, drugi su sramotni aspekti ovakva odabira ostali posve u drugom planu. Prije svega, baš nitko nije komentirao činjenicu da je komitet, posramljen prošlogodišnjim skandalom i cijelim nizom drugih opravdanih prigovora, donio legitimnu odluku kako će ubuduće biti drastično manje eurocentrični te će kod odlučivanja o dobitnicima nagrade u kandidaturu uvrstiti veći broj književnika iz različitih i manje zastupljenih kulturnih sredina. Svoj su nov multi-kulti pristup drastično demonstrirali odabirom dvoje autora koji su toliko bijeli zapadnjaci da više od toga ne mogu biti: hermetičnom spisateljicom iz kripto-katoličke nacionalističke poljske i grupija istočnoeuropskog diktatora, koji je podrijetlom iz postojbine nacističkog vođe. Toliko o multikulturalnosti! Nažvrlja li Anders Behring Breivik štogod dječjim bojicama na zidovima bukse mogao bi se promptno naći na listi kandidata u nekoj od nadolazećih godina.

Buka i bijes oko Handkeova stava o Miloševiću istodobno je dobro poslužila da ušutka legitimni upit zašto je, uz živog genijalca Alana Moorea, nagrada dodijeljena piscu koji je takav mediokritet da se o njegovoj gnjecavoj literaturi ne može reći baš ništa, dobro ili loše, jer je bezlična, isprazna i posve nezanimljiva, iako je – mora se priznati – relativno kompetentna, ali to je danas, uostalom, jednako tako i svaki priručnik za kuhanje ili čak većina onoga što na papir natuče Paolo Coelho.

Manje je poznato kako je afera s “reformiranjem” komiteta za dodjelu Nobelove nagrade za književnost iznenada ponovo buknula kad su dva člana Švedske akademije, koja daje osamnaest članova komiteta za dodjelu Nobelove nagrade za književnost,  čiji je zadatak bio da nadgledaju reformu dosadašnjih praksi ovog tijela, iznenada početkom prosinca ove godine podnijeli ostavku. Kristoffer Leandoer, pisac i član komiteta koji je uvršten u novoosnovanu komisiju sastavljenu od članova Švedske akademije i vanjskih suradnika sa zadatkom da nadgledaju praksu i regularnost postupaka kod dodijele nagrade za literaturu, odstupio je, zajedno s književnim kritičarem Gun-Brittom Sundströmom, izjavivši za list Svenska Dagbladet kako “nema ni strpljenja, ni vremena čekati na rezultate promjena”. Iako tvrdi kako njegova ostavka nema veze s dodjelom nagrade Handkeu napisao je: “Akademija i ja imamo različite poglede na vrijeme: jedna godina (koliko je novo reformsko tijelo djelovalo) mog života meni je previše dug period, dok je u životu Akademije to previše kratko.”

U Hrvatskoj je ostao gotovo posve nezamijećen jednako mučan skandal s nagradom Booker, najvažnijom britanskom nacionalnom literarnom počasti koja se dodjeljuje za knjigu napisanu na engleskom jeziku i objavljenu u Engleskoj. Prigušene dvojbe u objektivnost žirija koji odabire pobjednika inicijalno su potvrđene kada su se u izlozima knjižara pojavili prvi primjerci knjige The Testament, kanadske spisateljice Margaret Atwood. Proslavljena osamdesetogodišnja književnica novu mladost (i zasluženu popularnost) proživljava zahvaljujući  ponajprije seriji Sluškinjina priča, adaptaciji njezina briljantna romana The Handmaid’s Tale iz 1985. godine. Iako se Testament, nastavak distopijske drame pisane dok je serija zasluženo mela pod svekolikom televizijskom konkurencijom, nalazio na listi kandidata za nagradu Booker, nakladnik je naslovnicu knjige već u rujnu uresio samohvalom kako se radi o romanu koji je dobio navedeno priznaje. Problem je bio u tome što se žiri koji odabire pobjednika trebao sastati tek mjesec dana kasnije, u listopadu. Pisac Matthew Sperling fotografirao knjigu u izlogu jedne londonske knjižare i objaviti fotku na Twitteru, uz komentar “malo ste uranili, momci…”, prije nego li je izdavač nakladu uspio hitno povući iz opticaja.

Nakon toga kola su se, za ovogodišnji odabir laureata, kotrljala samo nizbrdo. Protivno regulama natječaja nagrada je nakon petosatna vijećanja podijeljena između dvije autorice: Margaret Atwood i Bernardine Evaristo za knjigu Girl, Woman, Other. Roman Djevojka, žena, drugo, britanske spisateljice karipskog podrijetla, ispripovijedan iz perspektive tuceta tamnoputih ženskih likova tek sam počeo čitati, no već iz prvih stotinjak stranica nedvojbeno razaznajem kako se radi o djelu daleko superiornijem od Testamenta, kojeg sam ga pročitao čim je objavljen, a koji ne spada niti među dvadeset najboljih knjiga od svih koje sam ove godine imao prilike čitati. Peter Florence, predsjednik žirija, zdušno brani odluku o podjeli nagrade. To se, usprkos pravilu da se mora odabrati jednog dobitnika, dogodilo već dva puta ranije: 1974. godine nagradu su dijelili Nadine Gordimer i Stanley Middleton, a 1992. Michael Ondaatje i Barry Unsworth. Ipak, konsenzus je kako su materijalni interesi nakladnika i producenata televizijske serije, pa čak i Atwoodičine poodmakle godine, svakako utjecale na konačnu odluku, naravno na štetu briljantne Bernardine Evaristo, koja cijelo desetljeće čeka zasluženo priznanje sa svoj spektakularni spisateljski talent. Posebno je odvratno odjeknuo komentar podijele nagrade od strane BBC News Channel-a, kada je Evaristo, uz Margaret Atwood, spomenuta tek kao “ona druga dobitnica”.

Žamor nezadovoljstva literarne zajednice još se nije ni stišao, a već je buknuo nov skandal: Lesley McDowell, članica žirija za dodjelu najuglednije škotske književne nagrade Saltire Society Literary Award, optužila je trojicu iz peteročlane komisije da su počast dodijelili romanu Nina X, Ewana Morrisona, iako su tijekom procesa odlučivanja priznali kako nisu do kraja pročitali knjigu glavne konkurentice Lucy Ellmann. Tisuću stranica romana Ducks, (Patke) koji je također bio u najužem izboru za Bookera, bilo im je prevelika tlaka! Više od lijenosti McDowellovu je razbjesnio neuvijen seksizam muških članova žirija. Oba su romana napisana iz perspektive ženskih likova, a trojici muškaraca se više svidjelo djelo koje je napisao muškarac. Autorica Ellmanova, također se, neovisno o McDowelličinom protestu, nekoliko puta požalila na seksističke komentare kritičara koji se čudom čude da žena može napisati roman od tisuću stranica.

Određeni profesionalci, pisci i kritičari, a ne čitatelji i javnost, pobunili su se zbog odluke da nagrada Hadada za 2020. godinu, što ju dodjeljuje kultni časopis Paris Review, ode Richardu Fordu. Nagradu će američkom autoru uručiti rock zvijezda Bruce Springsteen, koji je Fordov stil opisao istodobno “dirljivim i urnebesno smiješnim”. Nitko, čak ni nezadovoljnici, ne spori da se radi o možda ponajboljem živućem piscu, boljem od Thomasa Pynchona, Garyja Indiane ili Cormaca McCarthyja, jedinom odista legitimnom nasljedniku nikad prežaljenog Roberta Stonea (što li su čitali članovi Švedske akademije dok je ovaj genij bio živ?). Čini se da gunđala imaju problema s Fordovom osobnošću, a ne njegovim talentom jer se piščev karakter može usporediti s elektrificiranom bodljikavom žicom koja samo čeka da na nju nabasa neka budala.

Jednom je prilikom iskazao nezadovoljstvo kritikom što ju je o njegovoj zbirci priča iz 2001. godine, A Multitude of Sins, napisao Colson Whitehead tako što je kritičaru, na prijemu, pljunuo u lice. To je ultimativno ironično jer je Whitehead jedan od rijetkih autora što bi Forda mogao naslijediti na tronu najboljeg pisca, i nije spriječilo zlobnike poput Rebecce Solnit koja je, neutemeljeno i maliciozno, iščitala neki imaginarni Fordov rasizam koji je ovaj s lakoćom osporio kada je Alice Hoffman, bjelkinja, napisala “nešto ružno” o njegovu romanu Independence Day pa je pisac promptno kupio njezinu knjigu, propucao ju metkom iz pištolja te je uputio kritičarki poštom. Kasnije se čudio halabuci koja se podigla. “Pa propucao sam knjigu.”, odgovorio je usplahirenim kritičarima. “Nisam pucao u nju”.

Kako bilo, pisac Viet Thanh Nguyen (koji se može podičiti jer je romanom The Sympathizer postao autorom najdosadnijeg niza šupljih riječi u povijesti literature), Sarah Weinman (gotovo posve anonimn novinark i urednic, ništa bolja ili gora od tisuću sličnih u Americi) i Saeed Jones (nadobudn, ali zato senzitivan, poeta) nažvrljali su ogorčeno protestno pismo i uputili ga u Paris Rewiev, jer se nagrada dodjeljuje tako dubioznom tipu. Uredništvo i žiri ih je otpililo po kratkom postupku.

Još čekam Fordovu reakciju. Ne dvojim da će je biti.

U konačnici, stječe se dojam da oko samo jedne književne nagrade nema nikakvih dubioza: Francuz Didier Decoin (roman Ured za vrtove i jezerca) i Britanac John Harvey (roman Pax) očekivano su podijelili Bad Sex Literary Award, nagradu za najlošiji opis seksa, što je još uvijek bolje od nagrade za opis najlošijeg seksa, u literaturi za 2019. godinu.

Ovo prestižno priznanje, za koje se iz godine u godinu natječe sve veći broj uglednih takmaca, dodjeljuje se od 1993., a osmislili su ga književna kritičarka Rhoda Koenig i urednik Auberon Waugh uglednog časopisa Literary Review.

Lijepa se parada uglednih pisaca kandidirala proteklih godina, među njima Jonathan Safran Foer, Ian McEwan, cijenjeni britanski kantautor i frontmen grupe The Smiths, Morrissey – koji je pomeo konkurenciju 2015. romanom List of the Lost – usprkos tome što favorit bila Erica Jong, kraljica banalnog pisanja o sexu i svemu ostalom, uostalom. Najjača godina je bila 2009. kada su se sučelili kolosi pisane riječi Philip Roth, John Banville, Paul Theroux, Amos Oz i favorit iz sjene, rock ikona Nick Cave, s romanom The Death of Bunny Munro. Pobjedu je neočekivano – i posve razočaravajuće – odnio Jonathan Littell, koji je za roman, Kindly Ones, iste godine osvojio Prix Goncourt. Najrazvikaniji laureati ove posebne počasti nedvojbeno su Tom Wolfe za izuzetno zaboravljivi I am Charlotte Simmons (2004.) i Norman Mailer za skribomanski The Castle in the Forest (2007.).

Tradicionalno  pobjednike se objavljuje na ceremoniji u klubu In & Out, a ove godine žiri se propisno sprdao Peterom Florenceom koji je, mucajući, pokušavao opravdati muljažu oko podjele Bookera: “Pokušali smo izglasati, ali nije upalilo”, objašnjavali su podijelu nagrade dvojici pisaca. “Pokušali smo opet. Konačno, nismo uspjeli razdvojiti pobjednike.”

Čini se da nikome iz žirija nije palo na pamet da taj dvojac jednostavno zaliju ledenom vodom.