Čudni dani su nas zatekli

Čudni dani su nas dostigli

Uništit će

Naše ležerne radosti

Jim Morrison, Strange Days

Sjedim u domu koju mi je prije šezdesetak dana redekorirao doktor Richter (Charles Francis Richter, a ne Vjenceslav) dok se oko mene suši siva, gruba žbuka. Rijetko zadovoljstvo nalazim u tome što mi je interijer dizajnirao potres, a ne naša nazovi dizajnerica Mirjana Mikulec: rezultat je ipak drastično suvisliji koncept.

Razmišljam o tome je li ovo oko mene, sve ono vani, to “novo normalno” o čemu se blebeće već dva mjeseca? Zna li netko što je to? Možda je “novo normalno” isprika Stevena Kinga slušateljima Nacionalnog javnog radija u Hustonu, tijekom intervjua od 8. travnja, u  što sad svi moramo živjeti njegovu romanu The Stand? Ili “novo normalno”  precizno opisuje sjajan i nadrealan The Guardianov članak o Ani Viladomiu koja je prethodnih dva mjesec provela živeći posve sama u La Pedreri, golemom i fantastičnom stambenom kompleksu u Barceloni što ga je osmislio briljantni arhitekt Antonio Gaudi?

Prije pošasti u toj je nevjerojatnoj zgradi živjelo stotinjak prebogatih stanara koji su, kad se virus pojavio, poput bogatuna iz Boccacciova Dekamerona otprašili u svoje luksuzne ladanjske kuće van grada. Milijun internacionalnih turista što je znalo obići ovu raskošnu, maštovitu građevinu jednako je tako isparilo. Ana Viladomiu posve sama tumara pustim hodnicima, dok u spavaćici iznosi smeće, i razmišlja o tome koliko je ironično da je samo godinu dana objavila roman o životu u zgradi koju je zaštitio UNESCO. Knjiga se zove Posljednja stanarka.
 
Pretpostavljam da svatko pokušava razumjeti “novo normalno” na svoj način. Jonathan Metzl, profesor sociologije i psihijatrije sa Sveučilišta Vanderbilt, taj impuls sjajno objašnjava: “Svatko želi neki narativ da da objasni nezamislivu količinu bolesti i smrti i ranjivosti koju sad svi doživljavamo. Svatko želi da u ovome ima neke logike.”
 
Najrazumniji shvaćaju da je sve, pa tako i pandemija i potres, tek igra slučaja: fizikalni, kemijski i biokemijski rulet apsolutnih, kozmičkih razmjera. Svi mi ostali, još uvijek definiramo “novo normalno” u okvirima onoga što doživljavamo kao realnost. Neki tumačenje traže u znanosti, drugi u religiji, a probrani psihotici u kojekakvim teorijama zavjera. Što se mene tiče, smirenje i objašnjenje ponajprije pokušavam pronaći u kreativnim idejama drugih. Zato čitam knjige i gledam filmove: pokušavam doznati kako nezamislive situacije vide i tumače nadareniji od mene. 

Čita se: 
Nema baš nikakve veze s “novim normalnim”, ali nemojte zanemariti. Alison Flood za The Guardian piše o glumcu Peteru Gordonu, sada starom osadeset i sedam godina, koji je svojoj supruzi Alison svaki dan – punih četvrt stoljeća – pisao po jednu pjesmu. Početkom devedesetih napisao je prvu poemu za nju i ostavio ju pod njezinim jastukom. Supruzi se to svidjelo pa je Peter dvadeset i pet godina, iz dana u dan, slagao stihove za nju, a čini to i danas, četiri godine nakon njezine smrti. Sam je probrao one koje smatra najboljima i dopustio njihovo objavljivanje na internetskoj stanici oformljenoj u tu svrhu: Ljubav u stihu

The End of October
Lawrence Wright je roman Kraj listopada počeo pisati prije tri godine, no objavljen je tek u travnju ove godine. Slučajnošću ili providnošću, roman se bavi novom vrstom izuzetno smrtonosne zarazne bolesti koja se iz Azije počinje širi planetom. Autor je virus nazvao Kongoli i bazirao ga na Španjolskoj groznici s početka dvadesetog stoljeća. Naslov Kraj listopada je svojevrsna posveta tom strašnom razdoblju jer je listopad 1918. godine bio mjesec u kojem je smrtnost u Americi dosegnula stotinu i devedeset pet tisuća ljudi, čime je postao najsmrtonosniji mjesec u povijesti bilo koje zemlje. Wrighta je, za pisanje romana, proveo izuzetno opsežno istraživanje – razgovarajući s virolozima, direktorima bolnica, znanstvenicima farmaceutskih tvrtki, sigurnosnim ekspertima, svakovrsnim stručnjacima- i zaključio kako danas nismo ništa pripravniji za suočavanje s pandemijom nego li su to bili naši preci. Jezovito je kako pisac tek neku godinu prije ovoga s čim se danas suočavamo precizno opisuje puste ulice i zatvorene trgovačke centre, prazne zrakoplovne luke, ogoljele police dućana, otežano snabdijevanje, milijuni mrtvih diljem planeti, rasap društvenih normi i postepeno globalno uranjanje u kaos i tihu propast, dok se najmoćniji čovjek planeta bezbrižno sunča, u uređaju za sunčanje, u Bijeloj kući, a njegov nesposobni i dvojbeno religiozni podpredsjednik mesari pokušaje da se odgovori na prijetnju.

Iako stanje za nas još nije tako drastično kao ono opisano u Wrigtovu romanu pisac je gotovo savršeno precizno predvidio zbivanja koja prepoznajemo u “novom normalnom”: nedostatak respiratora, kompetentnu, smirenu reakciju vladajućih koja se postepeno osipa u isprazno i beskorisno blebetanje statistika i životno neprovedivih regula, neosnovano optuživanje za nešto za što ne postoji krivac, bujanje kojekakvih konspiracijskih teorija, uvođenje prikrivenih diktatura…

Lijepo bi bilo da ovaj napet, mučan roman pretskazanja objavi koji od domaćih nakladnika. Ukoliko ne propadnu baš svi u nadolazećoj ekonomskoj krizi.

Gleda se:  
Pandemija ima i neku pozitivnu stranu. Jedna od najsjajnijih su kazališne izvedbe  dostupne na Youtube kanalu National Theatre.

Svakako ne propustite maestralan nastup Gillian Anderson, Vanesse Kirby i Bena Fostera, u režiji Benedicta Andrewsa i produkciji kazališta Young Vic, u drami Tennessee Williamsove drame Tramvaj zvan čežnja. Namučio sam se, prije godinu dana, da dobavim snimku ove fantastične predstave, a sad je ona dostupna sa svega nekoliko klikova tipkovnice. Svakako požurite pogledati jer će snimak predstave biti gledljiv samo ograničeno vrijeme.